O svetkovini o kojoj i oni što u sveto ne vjeruju osjete barem komadićak raja – Božiću – hrvatski puk začudno malo pjeva o raju. Možda zbog rajske blagosti kojom je još u Betlehemu odisalo rođenje »Kneza mironosnoga«, možda zbog rajske ljepote kojom i danas odsijeva izlazak »Svjetla istinskoga«, tek rijetke popijevke ponad jaslica izričito prepoznaju raj. Ipak, i njihovi su autori bili svjesni da je raj mjestom veselja i radosti, utjehe i užitka, ali ponajviše – svjetlosti. A upravo takva slika raja baštinom je jednoga pjesnika: ne prvoga po poetskom hodu onostranim sferama, ali prvenstvenoga po plodovima koje je s toga puta donio ljudskomu duhu, pa i njegovu razabiranju otajstva Utjelovljenja. O »Raju« Dantea Alighierija i njegovim božićnim nadahnućima razgovarali smo s Božidarom Petračem, autorom prijevoda čitave »Božanstvene komedije«, čije je izdavanje nedavno dovršila Matica hrvatska.
Mir u zrenju Utjelovljenoga
Deveti prevoditelj cjelovitoga Danteova »magnum opusa« povjerava nam da je proglas Kristova Utjelovljenja znak u kojem je Firentinac razmatrao i svoje pjesničko poslanje. »U 27. pjevanju ‘Raja’ sveti Petar povjerava pjesniku navještaj spasenja. Kada se vrati na zemlju s cjelokupnim iskustvom svojega putovanja kroz pakao, čistilište i raj, Dante će morati govoriti, svjedočiti i izreći Božju poruku spasenja cijelomu zabludjelomu ljudskomu rodu; cijelomu čovječanstvu mora prenijeti ono što je vidio, čuo i doživio.
U tome pjesnik nalazi svoje poslanje: upozoriti cijeli ljudski rod kako izbjeći zamke raznih bogova ovoga svijeta i naći svoj mir, svoju katarzu, svoje ispunjenje u blaženom zrenju i motrenju Boga«, objašnjava Petrač.
Sveta transhumanizacija
Da se Dante tomu umijeću »zrenja i motrenja« učio i pred betlehemskim jaslama, svjedoče stihovi u kojima »najuzvišeniji pjesnik« dramatično tvrdi da bi pravdi »svi ostali načini / bili nedostatni danas da se sin Božji tako / nije ponizio i postao čovjekom«. No Božić nije tek nagovještajem otkupljenja. Tumačeći Danteu dublji smisao utjelovljenja – »da ljudsku narav, koja se udaljila / od svojega stvoritelja, sjedini sa sobom u jednu osobu, / samom snagom svoje vječne ljubavi« – Beatrice sažima i značenje »naduljuđenja« (»trasumanar«), pojma koji prožima uvodno pjevanje »Raja«. »’Trasumanar’ znači pobožanstveniti se, ‘ići od ljudskosti na viši stupanj, koji može biti samo Bog’. Riječ je, dakle, o milosnu nadilaženju mogućnosti ljudske naravi. Pjev o transhumanizaciji, zajedništvu Boga i čovjeka u vječnosti, izmiče čovjekovu iskustvu. Dante svojom pjesničkom intuicijom i vlastitom vjerom pokušava nazreti i dočarati ono ‘što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe’, ono što ‘pripravi Bog onima koji ga ljube’«, ističe prevoditelj.
Ljubav što je pokrenula betlehemsku zvijezdu
Unatoč opisanoj nejasnoći, jasno je da je posrijedi Božja ljubav – ona ista koja u posljednjem i najslavnijem stihu Komedije »pokreće Sunce i druge zvijezde«. Je li »pjesnik viđenja« ipak uspio nazreti tu ljubav što je pokrenula i betlehemsku zvijezdu? »Dante u zadnjem pjevanju ‘Raja’ kontemplira Trojednoga Boga, nazirući u njemu lice Krista, druge osobe Trojstva, jer samo se po Utjelovljenju udijelilo čovjeku da shvati i dokuči vrijednost stvorenih Božjih stvari, sebe samoga i Boga. Otajstvo otkupljenja približilo je Boga čovjeku, prema božanskom planu koji spaja milosrđe s pravdom. ‘Ljubav što pokreće Sunce i druge zvijezde’ ne označava ništa drugo nego, prema Ivanovu određenju, Boga koji je ljubav. Riječima svetoga Bernarda: ‘Što je dakle Bog? Što se svemira tiče, on je svrha; što se odabranih tiče, on je spasenje; što se njega tiče, samo on to može znati’«, navodi Petrač.
Pjesnik koji sve duguje Mariji
Upravo riječi koje Dante u jednoj od najljepših molitava čitave Komedije pripisuje »medotočnomu naučitelju« pomažu razaznati i Marijinu ulogu u otajstvu Božića. »Sveti Bernard u završnom pjevanju ‘Raja’« uzdiže Blaženoj Djevici Mariji himnu zahvalnicu i moli je da bi Dante mogao gledati Božju bit. Marijinim posredništvom pjesnik svojim pogledom postupno prodire u Božju svjetlost, promatra oblik svemira i zakon ljubavi koji povezuje sve stvari.
On promatra otajstvo Vjere: Jednoga i Trojednoga Boga i Utjelovljenje Riječi koja je tijelom postala. U otajstvu Božića Dante je iskusio milost koju mu je isprosila Djevica Marija; njoj on duguje mistično putovanje i spasenje«, domeće prevoditelj.
Radost sličice iz Betlehema
Na to su spasenje pozvani svi, no i sam je pjesnik upozorio da će se na nj teško odazvati robovi zemaljskim dobrima: »njihove misli ne dopiru do Nazareta, / gdje je Gabriel raširio krila«. Takvi, naime, ne mogu razaznati ni pravu radost prizora koji Dante kao da je preuzeo iz tišine Betlehema: »I kao djetešce što ispruži ruke / za majkom, kad se nadoji mlijekom, / vidno od radosti plane…« »Riječ je o 23. pjevanju u kojem se nalazi veličanstven prizor: ljudska Kristova narav, proslavljeno Kristovo tijelo, sjaji poput sunca koje okružuje bezbroj svetaca. Njegov su sjaj i ‘njegova svjetleća bit’ toliko jaki da ih pjesnikove oči ne mogu podnijeti. Božja mudrost i Božja snaga – Krist – utjelovljenjem su, mukom i uskrsnućem opet otvorili izravni put između neba i zemlje, što je ljudski rod vjekovima iščekivao.
Beatrice potiče pjesnika da svoj pogled odvoji od njezina lica i da kontemplira ‘lijepi vrt što cvjeta pod Kristovim zrakama’, ružu, Bogorodicu Mariju, ‘u kojoj je božanska riječ / postala tijelom’. Krist i Marija uspinju se u Empirej, a za njima se uspinju i sva svjetla, svi blaženici, pjevajući ‘Kraljice neba, raduj se’. Oni uživaju u duhovnom blagu koje su za svojega zemaljskoga života stekli kao ‘dobri sijači sjemena’, sijači božanske riječi, ne brinući se za zemaljska dobra. Poput djeteta iz Danteovih stihova, blaženici uživaju u duhovnom blagu raja, u vječnoj pashi, u vječnoj gozbi.« U Betlehemu je raj prisutan oduvijek i zauvijek; no – ako je vjerovati Danteu Alighieriju – uzalud ga je osluškivati u božićnim pjesmama. Jer on se krije u onome što se ne može čuti, nego samo zreti: u tihoj, blagoj radosti božanskoga Dojenčeta.
Nemoguće je pročitati »Raj« a ne zastati načas nad slikom hrvatskoga hodočasnika što pred Veronikinim rupcem uzdiše: »Gospodine moj Isuse Kriste, pravi Bože, / takvo li je dakle bilo tvoje lice?« Ta slika iz 31. pjevanja nije nimalo slučajna, tvrdi Petrač. »Dante je osobno poznavao Karla Martela, hrvatsko-ugarskoga kralja; bio je s njim u velikom prijateljstvu i veoma ga je cijenio kao krjeposna čovjeka i vladara.« No navedeni je uzdah i više od poveznice s određenim Hrvatom. »Pjesnik se u tom trenutku nalazi u Bijeloj ruži gdje promatra blaženike i anđele. Za vrijeme svoje mistične zadivljenosti u blizini je svetoga Bernarda koji kao vođa zamjenjuje Beatrice. Dante prispodobljuje hodočasnikov uzdah vlastitu mistično zanesenu stanju dok promatra od ljubavi zapaljeno lice svetoga Bernarda, koji je u svijetu posredovanjem mistične kontemplacije ‘iskusio rajski mir’.« Možda se baš u tom sveprisutnom uzdahu mira krije i nečujni »raj« hrvatskih božićnih pjesama.
