»Osnovna je zadaća svakoga misionara diljem svijeta – poruku evanđelja naviještati i inkulturirati u određeni narod. To ne znači da se ta poruka, radosna vijest, treba jednostavno prilagoditi svim konkretnim običajima, tradiciji, terenu, mentalitetu, nego tamošnju sveukupnu stvarnost treba obogatiti i oplemeniti evanđeoskim vrijednostima. Glavni je cilj misijskoga djelovanja, razumije se, dobro čovjeka, pri čemu je potrebno propovijedati ne samo riječima, nego još više djelima. Posjesti u automobil bolesnike koji su se u svom siromaštvu pomirili s blizinom smrti, odvesti ih liječniku i kupiti im lijekove da ozdrave, popraviti kuću onomu koji to sam ne može učiniti, nahraniti gladnoga i obući gologa, pribaviti stipendiju studentu ili pomoći onomu koji nema uvjete za osnovno školovanje, biti otac i majka onima koje su roditelji ostavili, tumačiti otajstva vjere kako bi upoznali Boga i živjeli pravim vjerničkim sakramentalnim životom, sve je to za mene evangelizacija. Sve drugo i različito od toga nijekanje je Isusa. Stoga misionari na poseban način trebaju biti ljudi vjere i pouzdanja u Boga, jer, na kraju krajeva, mi smo u Isusovoj službi te od njega očekujemo pomoć i snagu«, kratko, jasno i teološki utemeljeno o misijama i, konkretno, o svom misijskom poslanju govori o. Ivica Vrbić, kapucin, koji je iz Bolivije doputovao u Hrvatsku zbog kapitula Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, čiji je član. Iskoristio je tu prigodu i da obiđe više samostana i župa ne samo u Hrvatskoj, nego i Bosni i Hercegovini, kako bi približio taj daleki dio svijeta i Crkvu u njemu te pozvao sve ljude dobre volje na potrebnu solidarnost. Nastupio je i u nekoliko televizijskih i radijskih emisija te je rado pristao podijeliti svoja iskustva i razmišljanja i s čitateljima Glasa Koncila.
Rođen je g. 1982. u župi Zavidovići u srednjoj Bosni kao jedinac u obitelji otca Karla i majke Kate r. Galić, koja je zbog ratnih okolnosti g. 1992. izbjegla u Zagreb. Potom je tri i pol godine živjela u Vinkovcima, gdje je Ivica ministrirao kod vinkovačkih franjevaca konventualaca. Osnovnu je školu završio u Zagvozdu, odakle je posjećivao strica u Rijeci, gdje susreće kapucine u župi i samostanu Gospe Lurdske. Tijekom druženja s njima odlučio je pristupiti njihovoj redovničkoj zajednici te odlazi u njihovo sjemenište u Varaždin, gdje završava srednju školu. Odlazi potom u novicijat u talijanski samostan u mjestu Sant’arcangelo di Romagna blizu Riminija. Nakon povratka u Hrvatsku upisuje filozofski i teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, za đakona je zaređen g. 2008. u zagrebačkoj katedrali, a nakon što je stekao diplomu i za svećenika g. 2009. U zagrebačkoj je Dubravi u kapucinskoj župi sv. Leopolda Bogdana Mandića bio đakon šest mjeseci, zatim dvije godine kapelan i četiri godine župnik, te istodobno u vrijeme župnikovanja i prve tri godine samostanski poglavar, gvardijan.
O odluci da pođe u misije govori posve smireno, kao da nije riječ o prijelomnoj odluci u njegovu životu, nego npr. o odlasku u susjedni kapucinski samostan sv. Mihaela također u zagrebačkoj Dubravi. »Ne gledam na tu odluku kao na nešto veliko i spektakularno jer me želja za misijama oduvijek privlačila. One su ključni ‘igrač’ u cijeloj priči, a ne ja kao pojedinac jer su me misije pozivale, tinjale u meni kao duboki odzvanjajući glas koji sam svaki dan osluškivao. Jednostavno, nisam imao prevelikoga izbora stojeći pred tim evanđeoskim pozivom: ‘Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.’ Samo sam rekao Gospodinu: ‘Ako Ti to tražiš od mene, onda nemam što oduzeti, ni nadodati, ni razmišljati, ni vagati, nego samo klimnuti glavom i reći: Evo me!’ Dakle, od nas misionara ne treba stvarati nekakve veličine, heroje, posebno zaslužne ili, ne daj Bože, više vrijedne kršćane od drugih, npr. majka u brojnim obiteljima, bolesnika, otčeva koji u svagdašnjem znoju lica hrane obitelj, klauzurnih redovnica koje u samostanskoj tišini mole i drugih. Svatko je jednako vrijedan i podjednako važan Gospodinu ako prepozna svoj poziv i nastoji ga u životu ispuniti.«
»Stavio sam se, dakle, na raspolaganje generalnoj upravi našega reda, a želja mi je bila neka država u Africi ili Južnoj Americi. Međutim, nisam imao prigodu birati jednu od nekoliko ponuđenih jer mi je kapucinski generalni ministar o. Mauro Jöhri listopada 2015., kada sam došao u Rim, kratko i izravno rekao: ‘Trebamo te u Boliviji.’ Najsiromašnija je to država Južne Amerike s nešto više od 10 milijuna stanovnika. Glavni grad je Sucre. Iako je glavna industrijska grana područja u kojem djelujem prerada šećerne trske te nešto manje stočarstvo, i tamo većina ljudi živi više nego skromno ili, bolje rečeno, siromašno. Djelovanje kapucina u Boliviji nije dugo, tek početkom 2007. godine započelo je ‘ukorjenjivanje reda’, kako doslovce glase smjernice prihvaćene na generalnom kapitulu, svojevrsni strateški planovi s ciljem što bolje evangelizacije i pastorizacije diljem svijeta. Tako smo u Boliviji otvorili najprije male redovničke zajednice nazvane kuće prisutnosti, koje su već 2016., dakle nakon nepunih deset godina, prerasle u delegaturu. Danas kapucinska Delegatura Bolivija ima tri zajednice s ukupno 12 kapucina, od kojih je 11 Peruanaca i jedan Hrvat, tj. moja malenkost.
U Boliviju sam stigao početkom g. 2016., u Santa Cruz de la Sierri pohađao sam tečaj španjolskoga jezika, a nakon toga početkom svibnja započeo sam djelovanje kao župni vikar u samostanskom bratstvu, koje čine još tri brata, dva svećenika i jedan časni brat, u gradiću Mineru u nadbiskupiji Santa Cruz de la Sierra, koju vodi nadbiskup, talijanski misionar, s pomoćnim biskupima Španjolcem, Poljakom i Bolivijcem. Iz toga je lako zaključiti da je Bolivija u pravom smislu riječi misionarska zemlja jer domaća Crkva tek treba stati na ‘vlastite noge’. Od ukupnoga broja svećenika samo je desetak posto domaćih, a svi ostali su misionari iz Perua, Španjolske, Italije, Koreje i drugih zemalja. Svakako ne smijem ne spomenuti i hrvatskoga dominikanca o. Karla Ćavara, koji je u Boliviji već 46 godina. Zaključno, Južnoj Americi još uvijek su itekako potrebni misionari.«
Možda mnogi u Hrvatskoj i ne znaju da u Santa Cruzu postoji zajednica Hrvata i njihovih potomaka, s kojima sam također uspostavio kontakt te skupa s našim vjernicima i u ime njih pozdravljam hrvatsku javnost u Hrvatskoj, BiH i diljem svijeta. Nemojte nas zaboraviti, nego molite za nas!«
