Na jednom sam portalu pročitao da je Srpska pravoslavna Crkva u svojoj bogomolji na freski istaknula bl. Alojzija Stepinca kako je u paklu. Čuo sam i da po njemačkim i austrijskim crkvama ima prikaza Adolfa Hitlera. Naravno, ne želeći uspoređivati njih dvojicu, kako se postaviti prema tim prikazima u crkvama?
Dino
Bilo kojemu crkvenomu liturgijskomu prostoru ne doliči imati bilo kakve prikaze povijesnih osoba kojima bi se na izravan način htjelo povrijediti i vrijeđati osjećaje drugih vjernika i pripadnika drugih vjerskih zajednica, a osobito ne onih osoba koje mi – kao blaženoga kardinala Stepinca – držimo svetima. Možda su i sami »kreatori« tako uvrjedljiva prikaza to shvatili pa je on u međuvremenu uklonjen. Što se prikaza Hitlera tiče, navodimo samo primjer freskoslike na stropu župne crkve sv. Jakova starijega koju je naslikao August Braun u Rötenbachu, a neki su rekli da je na desnoj strani prikazan »neprijatelj križa« kao Hitler. No ni tadašnji župnik ni sam slikar nisu potvrdili da bi bila riječ doista o njemu, tako da je to tek nagađanje.
U našoj je župi došlo do promjene svećenika. Bilo je uobičajeno da kada se hostije spremaju u za to predviđeno mjesto, svi zajedno pokleknemo. Novi je svećenik promijenio tu praksu i rekao da to nije potrebno činiti. Što je ispravno?
Petra A.
Vaš je prethodni župnik svojim pozivom da svi pokleknete kada se hostije spremaju u svetohranište nakon pričesti uveo lijepu i pobožnu – osobnu – praksu svraćanja pozornosti na taj čin. No nije u krivu ni »novi svećenik« koji je prema Vašem pisanju rekao da »to nije potrebno činiti«. Naime, »Opća uredba Rimskoga misala« u drugoj glavi »Ustrojstvo mise, njezine sastavnice i dijelovi« kada govori o vjernicima i o njihovim kretnjama i držanju tijela za vrijeme mise, u broju 43 među ostalim navodi: »Neka vjernici… sjede za vrijeme čitanja prije evanđelja i za vrijeme pripjevnoga psalma; kod homilije i dok se pripravljaju darovi za prinošenje; i još – ako je zgodno – za vrijeme svete šutnje poslije pričesti. Neka pak kleče pri posvećenju, osim ako to nije moguće zbog zdravstvenoga razloga ili zbog tijesna prostora, velikoga broja prisutnih ili drugih opravdanih razloga. Oni pak koji ne kleče pri posvećenju, duboko se naklone kada svećenik poklekne nakon posvećenja.« Drugim riječima to govori i br. 88: »Kada završi pričešćivanje, svećenik i vjernici, ako je zgodno, neko vrijeme mole u tišini. Ako se želi, čitava zajednica može pjevati neki psalam ili drugu hvalbenu pjesmu ili pak himan.« Zaključno bismo rekli da je u svakom slučaju važno – ne samo izvanjskim činom – poslije pričesti duhovno se sabrati i zahvaliti Isusu na daru njegova Tijela i Krvi vodeći računa o tome što se događa na oltaru, pa i kod vraćanja posvećenih hostija u svetohranište.
Vidio sam da su biskupi i kardinali na proslavi sv. Vlaha moći svetaca nosili u bijelim rukavicama. Primijetila sam te rukavice već kod ministranata kod svečanih misa koje služe biskupi. Gdje se one još upotrebljavaju u liturgiji i koja je njihova svrha?
Čitateljica
Naš liturgičar mons. dr. Ivan Šaško piše: »Rukavice (lat. chirotecae, manicae) nisu poznate u starini, a u liturgijsku su uporabu ušle početkom 10. st. Već se tada spominje da biskup stavlja prsten na prst i ruku na koju je stavljena rukavica. Čini se da su rukavice prvi put upotrijebljene u Galiji ili u sjevernoj Italiji. One su u početku bile bijele boje, od svile i s gornje strane urešene zlatnom pločicom (tzv. circulum aureum – zlatni krug) s križem, Kristovim monogramom ili Janjetom s križem. Poslije 13. st. rukavice su izrađivane u različitim liturgijskim bojama, ali nikada crne, budući da se nisu rabile u pokojničkim misama, ni na Veliki petak. Simbolizam rukavica ponovno pokazuje molitva u nekadašnjem obredu ređenja: ‘Obavij, Gospodine, ruke ovoga svog službenika čistoćom novoga čovjeka koji silazi s neba.’ Dakle, naglasak je bio na čistoći, a ne na toplini«, a čini nam se da je i danas to »svrha« nošenja rukavica u liturgijskim obredima u kojima dodirujemo bilo svetačke moći bilo biskupski štap ili mitru. Ipak, moramo reći i to da se rukavice – koje su nekad bile svečani biskupski odjevni predmet – danas upotrebljavaju sve manje, a uobičajeno ih ne nose ni biskupi ni kardinali, nego njihovi poslužitelji u posebno svečanim liturgijskim slavljima ne iz estetskih, nego više iz praktičnih razloga (kada nose pastirski štap i mitru), ali je procesija sv. Vlaha svojom ljepotom lijep podsjetnik i na taj odjevni predmet koji su biskupi i kardinali nekada često upotrebljavali.
