Odnos politike prema starosti i starenju trebao bi biti human uz poštovanje dostojanstva svakoga pojedinca, a ne ekonomiziran uz diskriminaciju, svojstvenu neoliberalističkim shvaćanjima.
Problematici starenja prilazi se često jednostrano bez sagledavanja svih oblika ugrožavanja dostojanstva starenja i starosti, posebice u mirovinskom osiguranju i radu. Među tim pojavama najuočljivije su dvije jednostranosti koje se očituju kao isključivo humanistički pristup ili kao isključivi ekonomistički pristup. Humanistički pristup zahtijeva šira i sigurnija socijalna prava koja jamče socijalnu sigurnost u obliku mirovine na temelju rada, primjerenu zdravstvenu zaštitu, socijalnu skrb za siromašne bez mirovine ili one s mirovinama nižim od potrebnoga socijalnoga minimuma.
U taj humanistički pristup starosti ubraja se i mogućnost smještaja u staračke domove, domove umirovljenika ili posebna udomljenja kod druge obitelji. Sredstva za osiguranje humanističkoga pristupa osiguravaju se plaćanjem doprinosa u određenom razdoblju za vrijeme radne aktivnosti ili iz naplate poreza. Dakle, postoje dva osnovna načina financiranja socijalne sigurnosti u starosti, koji mogu biti posebni svaki za sebe ili u međusobnoj kombinaciji.
Danas se u Hrvatskoj socijalna sigurnost u starosti osigurava kombinacijom doprinosa i izdvajanja iz proračuna koji se puni porezima. Takvim se načinom ostvaruje načelo solidarnosti svih zaposlenika i osiguranika i obveznika plaćanja poreza, prema kojem tijekom života i rada trebaju plaćati svi, a pravom se koriste oni kojima je to potrebno kada dožive određenu starost ili invalidnost ili se nađu u određenom socijalnom položaju, koji zahtijeva pojačanu skrb društva. U humanistički pristup ubraja se i pravo na rad nakon doživljenja godina starosti s kojima se ispunjavaju uvjeti za starosnu mirovinu, što je godinama bilo osporavano.
Za razliku od toga, ekonomistički pristup starenju gleda na starenje kao teret gospodarstva, posebice kada se zbog starenja pučanstva povećava broj korisnika određenih prava u odnosu na broj zaposlenika i obveznika plaćanja poreza.
Interes kapitala pod naletom stjecanja profita bez obzira na socijalne posljedice sve više ugrožava humanistički pristup starenju. Ideolozima liberalnoga kapitalizma smeta humanistički pristup. Najglasniji su u tome pojedini ekonomisti kada nastupaju s pozicija svojih funkcija, odnosno s pozicija pojedinih interesnih skupina.
Tako je svojedobno jedan poznati ekonomist javno izjavljivao i prigodno predlagao oduzimanje prava glasa starijim osobama. Kasnije su se tom shvaćanju počeli pridruživati neki naši političari u svojim predizbornim programima. Odmah je bila prepoznata pozadina takvoga govora. Doživjeli su oštru kritiku iz političkih stranaka umirovljenika, pa i nekih političara. Uslijedile su isprike i javna opravdanja »da nije tako mislio«, odnosno da se pogrješno shvatio, da se šalio. Doživjeli su poraze na izborima jer postoje neke stvari s kojima se ne smije šaliti, a ni dvosmisleno misliti. Dolazilo je to iz usta čelnika sada već pokojne stranke »Živi zid«.
Takav pristup mogao bi se smatrati i posebnim trećim dosad neviđenim političkim pristupom starosti. Nametanje mišljenja da svi stariji od 65 godina nemaju razvijeno kritičko mišljenje i da su zbog toga nedostatka izloženi opasnosti manipulacije od medija protivno je činjenici da se može i treba raditi i nakon 65. godine života. Takva nakaradna shvaćanja izravno se zauzimaju za oduzimanje prava glasa ljudima starije dobi. Diskriminacija i presumiranje na slaboumnost i neodgovornost starijih osoba za svaku je osudu i to bi trebalo imati štetne posljedice za svakoga političara. To nije samo aludiranje na manju vrijednost starosti, nego je to očigledna dobna diskriminacija.
To je daleko opasnije od razmišljanja prethodno nekoga neoliberalnoga ekonomista od političara, jer saborski zastupnik ima odlučujuću ulogu u predlaganju i izglasavanju zakonskih propisa.
Podsjećamo da ni zastupnički imunitet ne dopušta prekoračenje granica osnovnoga ljudskoga morala i etike. Postoje granice koje se ne smiju prelaziti, kao i područja ljudskih stanja s kojima se ne smije šaliti. Zato valja upozoriti da takva razmišljanja jednoga političara nose sa sobom daljnje nepredvidljive opasnosti. To ne može biti, niti smije biti, stil jednoga političara, niti se to može opravdavati starom latinskom poslovicom »Homo est stilus« – čovjek je stil. Kada bi se u takvom stilu i s takvim »političkim talentima« građanima nudila »istina« i odnos prema starosti, Hrvatska bi brzo izgubila budućnost. Političari i političke stranke trebaju imati na umu da jedna jedina izjava često više otkriva prikrivene namjere te može imati presudan utjecaj na opredjeljenje birača više nego ukupan politički program, mukotrpno stvaran i nuđen biračkomu tijelu. Povijest izbora puna je takvih primjera kada se zbog jedne izjave izgubila već dobivena prednost.
Čuvanje dostojanstva starih osoba u društvu danas je još važnije ne samo zbog gospodarskih i drugih okolnosti, nego i zbog nedostatka radne snage vezano uz depopulaciju.
