Hrvatska kao samostalna država postoji već 30 godina, ali još nije izgrađena kao potpuna pravedna država. Činjenica jest da postoje propisi, poput ustava i zakona te pravne institucije (sudstvo, državno odvjetništvo, zatvori i sl.), dakle organizirani pravni sustav. No to nije samo po sebi dokaz da je građanima zajamčena i pravedna država. Propisi i pravosuđe sredstva su za ostvarivanje pravde. Međutim, pravda je relativan pojam i može se različito tumačiti. Pokušat ćemo stoga pojednostavljeno objasniti što se shvaća kao »pravda« u odnosu na propise i pravo. Na razlikovanje tih pojmova upućuje i naziv rubrike.
U svakodnevnom životu i odnosima među ljudima često se događa da ono što je za neke pravedno, odnosno pravda, za druge je nepravda. Filozofija, književnost i politička povijest poznaju brojne izreke, često različite, o tome što je pravda. Izdvojit ćemo najpoznatiju latinsku izreku: »Fiat iustitia, pereat mundus« (Neka bude pravda, makar propao svijet). Ta misao u sebi sadrži želju da se pravda treba ostvarivati bez obzira na sve druge okolnosti. To je iskonska želja svih ljudi za jednakošću. Kako se pravda često ne ostvaruje, ljudi se tješe jednom drugom izrekom, a ta je: »Pravda je spora, ali dostižna.« Dakle, pravda je cilj. Taj cilj naglašavaju sve politike, svi režimi i brojne religije. Kršćanstvo posebno osuđuje nepravde i kao takvo označava i osuđuje farizejstvo (lažna pravednost). U tu skupinu nepravda ubrajaju se koristoljublje, pohlepa i povlastice. Naročito povlastice kao prikriveni i često »umiveni« oblik koristoljublja najveći su neprijatelj pravednosti, odnosno pravde. Čak se mogu svrstati u neke vrste povreda ljudskih prava (svih drugih bez povlastica).
Kako u svakodnevnom životu i funkcioniranju države u politici donošenja zakona, građani često ne prepoznaju nepoštivanje načela ostvarenja pravde, evo nekoliko primjera i usporedba. U mirovinskom sustavu svi dosadašnji prijedlozi oko trajnih smanjivanja prijevremenih starosnih mirovina nisu uvažavali pravednost. Nitko ne osporava potrebu destimulacije odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu. Kod toga čak nije bitan niti postotak toga umanjenja. Ipak, nepravda je međutim u činjenici da ta umanjenja postaju trajna, odnosno doživotna. Nije se uvažavala okolnost da je većina ljudi bila tjerana u prijevremene mirovine umanjivanjima plaća, prijetnjama otkazima ili stečajevima. Nudilo se ostvarivanje mirovina čak i dokupima staža. Takvim postupanjem htjelo se nove vlasnike poduzeća i tvornica žurno rasteretiti viška zaposlenih i izdataka za njihove plaće i doprinose (načelo ponašanja neoliberalnoga kapitalizma). Većina takvih na brzinu stvorenih poslodavaca je propala.
Istodobno se radnike otjerane u prijevremene mirovine kažnjavalo trajnim doživotnim smanjivanjem mirovina čak do 20 %. »Istjerani« zaposlenici (radnici, namještenici i službenici) nisu kao nezaposleni mogli dočekati propisane godine starosti (jednu do najviše pet godina) za redovne starosne mirovine, bez umanjivanja. Indirektno proglašavalo ih se odgovornima kao tobožnje »zabušante«, što nije istina. Da su mogli preživljavati jednu do pet godina bez rada ili primanja mirovine, ostvarivali bi svoje redovne starosne mirovine, a ne umanjene prijevremene mirovine. Dakle, nije bilo a nema ni danas opravdanoga logičkoga razloga da su njihove prijevremene mirovine trajno umanjene.
Budući da je mirovinski zakon svojom odredbom propisao doživotno umanjenje, smatramo da je tim umanjenjem povrijeđeno načelo pravednosti. Istodobno su »miljenici« sustava istim mirovinskim zakonom za sebe uveli posebni privilegij da se svakom od njih, koji rade nakon doživljene 65. godine života do 70. godine, dopušta dodatno posebno povećanje starosne mirovine do 9 %, kao tobožnju nagradu što rade duže od drugih, a »na štetu svojeg zdravlja«. Tako je stvoren odnos »jednima trajna umanjenja do 20 % a drugima kao doživotni privilegij trajno povećanje mirovine za dodatnih 9 %.
Da bi se takva privilegija sačuvala samo za povlaštene, zakon je propisao da to važi samo za one koji nakon doživljene 65. godine života ostaju dalje u neprekidnom radnom odnosu. Naglašava se da to ne važi za one koji su ostvarili punu starosnu mirovinu, ali su zabunom prekinuli radni odnos, makar samo jedan dan. Njihovo naknadno zaposlenje ne daje im pravo na dodatno povećanje mirovine. Iz toga primjera može se zaključiti da je samo u ovom slučaju trostruko povrijeđeno načelo pravednosti u odnosu između umirovljenika, prvome i trećemu na štetu, a drugome u korist. Iako je u tom slučaju sve po zakonu i propisima, ipak se radi o povredama načela pravde, odnosno pravednosti.
Šteta je što zaštitnici umirovljenika u političkom životu Hrvatske nisu zamijetili tu nepravdu niti su se ikada o tome oglasili. Treba se nadati da će na poticaj stručnjaka i medijskih tekstova to učiniti, kao što je primjerice učinjeno s predlaganjem da se svakom preživjelom bračnom partneru uz njegovu osobnu mirovinu odobri i pravo na dio mirovine pokojnog partnera. O tom pravu na dio mirovine pisalo se u ovoj rubrici već duže od desetak godina, pozivajući se na praksu Njemačke i drugih naprednih zapadnih država. Posebno su se objašnjavali opravdani socijalni razlozi i potreba očuvanja standarda života preživjeloga bračnoga partnera.
