NAJAVE PROMJENA HRVATSKE SOCIJALNE POLITIKE Kakve mirovine i kakvo zdravstvo?

Snimio: B. Čović | Operacijski odjel bolnice Sestara Milosrdnica u Zagrebu

U području socijalne politike propisi moraju biti u skladu s temeljnim načelima europske socijalne politike, koja preporučuje veliku zaštitu svakoga pojedinca u radnom, socijalnom i zdravstvenom području. No za Hrvatsku problemi nastaju u činjenici da načela Europske socijalne povelje nisu u suglasju s onim što predlažu Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, osobito kad se radi o rješavanju socijalno-mirovinskih i zdravstvenih problema, odnosno socijalne sigurnosti pojedinca. Europa na sreću još uvijek redovito poštuje načela solidarnosti i uzajamnosti u rješavanju tih problema jer nastoji očuvati temeljna načela katoličkoga socijalnoga nauka. Unatoč određenim razlikama u intenzitetu primjene tih načela unutar Europske unije, europski su socijalni sustavi u praksi međusobno usporedivi i dopunjavajući.

Rješavanje socijalnih problema u Europi mora se temeljiti na načelima solidarnosti i uzajamnosti. Nažalost najnovije promjene u zdravstvu to ne potvrđuju.

Zato nije logično da Hrvatska, koja je ipak europska država, koja je stvorena na tradicijama europske civilizacije, pomalo prihvaća i uvodi modele sustava stvaranih za druge kulturne i civilizacijske okvire, koji su daleko od Europe. Tu prije svega mislimo na stalno nastojanje provedbe tzv. »čileanskoga modela« u rješavanju socijalne sigurnosti. Taj je model bio nužno zlo za rješavanje socijalnih problema u zemljama Južne Amerike u kojima je pojedinac ostavljan sam sebi, što je karakteristika divljega kapitalizma, koji se u »umivenom« obliku naziva neoliberalni kapitalizam. Temeljna je postavka takvoga sustava divljega kapitalizma da svatko sam treba maksimalno misliti na sebe, dakle napuštanje solidarnosti među ljudima s konačnom posljedicom da država »pere ruke« od odgovornosti za socijalnu sigurnost svojih građana. U području mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja temeljenoga na načelima solidarnosti i uzajamnosti nameće se građanima posebna štednja za vlastitu starost ili bolest. U mirovinskom to se provodi tako da se dio zarade treba odvajati na poseban individualni mirovinski račun svakoga pojedinca, kojim raspolaže određeni posebni mirovinski fond, banka ili neko drugo osiguravajuće društvo. Pri tome se ne uvažava okolnost da većina stanovništva zbog male prosječne zarade ili minimalnih plaća jedva spaja kraj s krajem. Dakle, ne može još dodatno odvajati za svoju mirovinsku i zdravstvenu sigurnost. Zato država uvođenjem obveznoga osiguranja u II. mirovinskom stupu uzima novac namijenjen redovitomu mirovinskomu osiguranju i usmjerava taj novac posebnim mirovinskim fondovima i bankama, koje povjereni im novac investiraju u poslove koji obećavaju dobit, iz koje će se isplaćivati mirovine. Naglašavamo riječ »obećavaju« jer obećanje može biti i iznevjereno budući da je rizik investiranja velik, odnosno daleko je veći, a s time je i daleko veća nesigurnost mirovine za slučaj starosti. Već i »vrapci na krovu znaju« da ako se loše investira, nema ni ostvarivanja dobiti ili ako dođe do bankrota, postaje upitno i samo pravo na mirovinu. Valja podsjetiti na već zaboravljene slučajeve talijanskih mirovina koje su isplaćivane hrvatskim i slovenskim građanima kad su zbog prijetećega bankrota Tršćanske kreditne banke došle u pitanje isplate tekućih mirovina, ali i ušteđevina.

Isti ljudi u više fondova

U Hrvatskoj se danas ponovno u politici i medijima plaši osiguranike njihovom mirovinskom budućnošću pa se najavljivanjem daljnjih mirovinskih reforma još jače usmjerava na jačanje izdvajanja za II. mirovinski stup, unatoč događanjima oko spašavanja »Agrokora« i neizvjesnoj budućnosti novčanih sredstava II. mirovinskoga stupa, uloženih u dionice pojedinih trgovačkih društava u sastavu »Agrokora«. Na djelu je tendencija stavljanja »svega pod kontrolu«, pa se to očituje i u upravljanju mirovinskim fondovima, gdje isti ljudi po političkim kriterijima sjede u više raznih fondova, a jedinstveno donose odluke kao jedno tijelo i nude tobožnje izlaze. U zdravstvu se već faktično onemogućavaju određena temeljna prava proširenjem obveze participacije za sve one koji nemaju dopunsko zdravstveno osiguranje, pa prijeti opasnost da pravo na zdravlje ubuduće pripada samo onima koji imaju i mogu platiti. Zato se opravdano može sumnjati da promjene u zdravstvu ne vode u socijalnu državu.

Europska socijalna povelja nastala je u Torinu još g. 1961. i ona jamči, bez diskriminacije, uživanje temeljnih socijalnih prava, u koja spadaju kao najvažnija: pravo na rad, pravo na sigurne i zdrave uvjete rada, pravo na pravičnu plaću za rad, pravo djece i mladeži na zaštitu, pravo zaposlenih žena na zaštitu, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na socijalnu i medicinsku pomoć, pravo obitelji na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu, pravo majke i djeteta na socijalnu i ekonomsku zaštitu, pravo radnika migranata i njihovih obitelji na zaštitu i pomoć.

Podsjećanje na tu povelju i na prava koja iz nje proizlaze trebalo bi biti vrsta europske obrane od agresije američkoga neoliberalizma, a zapravo obrana od divljega kapitalizma. Pojedinac ne smije biti prepušten sam sebi niti ostavljen riziku pogrješnih odluka onih koji upravljaju njegovim silom propisa oduzetim novcem, pogrješno nazvanim »mirovinska štednja«. Tipično je za teoretičare neoliberalnoga kapitalizma da namjerno stvaraju i upotrebljavaju pogrješnu terminologiju kako bi se prikrili nedostatci sustava, ali i omogućila različita tumačenja, kako komu treba. Ta neusklađenost termina i pojmova očituje se osobito u upotrebi riječi kao što su radnik, djelatnik, posloprimac, poslodavac, zaposlenik, nezaposlenik, osiguranik, mirovinska štednja i slično.

Europska bi unija trebala biti jasnija i glasnija u neprihvaćanju dehumanizacije koja dovodi do stanja da socijalno sigurni i zaštićeni budu samo bogati. Hrvatska je Ustavom donesenim g. 1990. određena kao socijalna država, a socijalna pravda utvrđena je kao najviša vrjednota Ustava. Dakle, Hrvatska je izabrala izgradnju sustava socijalne sigurnosti, u koji spada i zdravstvo. Unatoč tomu najnovije izjave nekih političara te ekonomskih i socijalni analitičara pripremaju logističku potporu donošenju nekih zakona iz područja socijalnih prava koji će u svojim posljedicama ograničavati socijalna prava za koja se zalaže Europska socijalna povelja.

IZVORGlas Koncila br. 6/2018.
Prethodni članakVJEROUČITELJ NIKOLA KUZMIČIĆ Jedan od petnaestoro ovogodišnjih dobitnika nagrade Ponos Hrvatske
Sljedeći članakPJESNIK I PISAC ZVONIMIR FRŽOP Kačićevskim tonom uzdizao Hrvate