U našim starim crkvama unutarnje je uređenje oblikovano tako da je u središte prostora, dominantno, postavljen oltar – žrtvenik. Prostorno je rješenje tih crkava takvo da svatko tko uđe u crkvu ne može to ne primijetiti, da oltar zauzima središnje mjesto. Pa i vitraji koji su često u pozadini tih oltara imaju funkciju propuštanja svjetlosti kojom se naglašava njegova središnja pozicioniranost. U nekoliko novih crkava (gledajući nedjeljne mise na TV-u) primijetio sam da njihovi graditelji mijenjaju tu koncepciju. Oni pozadine oltara oslikavaju velebnim slikama i mozaicima, snažnoga i nametljivoga kolorita. Te se slike doimaju dominantnima u odnosu na sve ostalo u sakralnom prostoru. Oltar u tim crkvama ostaje u sjeni, jedva primjetan, u odnosu na dominirajuću velebnu i iskoloriranu površinu. Te velike i oslikane površine kao da su oltaru ukrale središnje mjesto i predmnijevajuću pozornost. Jesam li u pravu ako zaključujem da ta nova prostorna rješenja ne slijede duh liturgije i da nisu nešto što bi trebalo slijediti?
Čitatelj iz Zagreba
Priznat ćemo da nam se čini da Vam je prosudba iz zadnje rečenice oštra, pa i poopćavajuća, premda uviđamo da vrlo pozorno pratite noviju sakralnu umjetnost, pa i arhitekturu u širem smislu. Takvi uvidi vjernika svakako su vrlo vrijedni i mogu pridonijeti »bistrenju« nekih – recimo to iskreno – pogrješnih odluka glede umjetničkoga oblikovanja sakralnih prostora koji nisu dovoljno vodili računa o prostorima svetoga i liturgiji. Kako kaže naš liturgičar i pomoćni zagrebački biskup dr. Ivan Šaško izgradnja novih crkava trajno je aktualan problem, »i to ponajprije za kršćansku zajednicu«. »Arhitektura je ‘crkvenoga’ prostora uvijek – nezaobilazno – i ključ čitanja liturgijskoga prostora, a time i poruke spasenja«, napominje biskup Šaško i dodaje da »gradnju svake crkve treba idejno započinjati od oltara i oltarnoga prostora, a ne od zidova i izvanjskih elemenata, kako bi se naknadno ‘rasporedilo i smjestilo’ što je potrebno za liturgiju«. Na to i Vi – ako dobro tumačimo – upozoravate svojim pismom.
Ukratko, kako bi rekao mons. Šaško, »liturgijski prostor i njegovi elementi imaju neizmjerno značenje u ispravnoj evangelizaciji, prikladnoj našemu vremenu«. »Radi se o osjetljivosti koja se trudi postati sastojnicom pastoralnoga djelovanja«, pri čemu se ne smije zaboraviti da »jedinstvenost oltara ‘prema puku’ izražava kršćansku zajednicu koja je ponovno otkrila euharistiju kao slavlje žrtve Krista koji po sakramentalnim znakovima izgrađuje Crkvu, ali se ne smije sasvim zanemariti i drukčiji govor oltarnoga prostora koji je obilježio stoljeća prije sadašnjih«. Treba reći da »kao što je euharistija središte svih sakramenata, tako je oltar središte i temelj svih ostalih liturgijskih prostora«, pa i ukrasa, i može se reći da je »crkva – građevina sagrađena oko oltara, kao što se oko oltara gradi Crkva – Božji narod«, a »liturgijska je obnova Drugoga vatikanskoga sabora oltar vratila u središte liturgijskoga čina i dala mu mjesto žarišta cijeloga liturgijskoga prostora«. »I kada nema slavlja, oltar uvijek pred očima vjernika (i ne samo pred njima) treba biti istodobno šutljiv i rječit svjedok vazmenoga otajstva koje izgrađuje Crkvu, jedan narod oko jednoga Pastira.« Danas oltar postaje »središtem slavlja i pozornosti«, kako za svećenika tako i za zajednicu, pri čemu – kaže mons. Šaško – »zajednica postaja važnijom od bilo koje slike ili kipa, jer ona tvori istinsko očitovanje Kristove prisutnosti«, a sam oltar – složit ćemo se s mons. Šaškom – »ne podnosi pretrpanost prikazima ili previše složenom simbolikom«, o čemu bi svi trebali voditi računa, na što i Vi upozoravate, jer se u oltaru vidi »ona umjetnička snaga koja svoj cilj dostiže jednostavnošću«, jer »zadaća simbola nije pozornost zaustaviti na sebi samom, nego voditi prema drugomu«.
