Prije nekoliko mjeseci Spotify je na svojoj platformi certificirao prvi glazbeni album koji je u potpunosti kreirala umjetna inteligencija (UI). Iza albuma stoji Pedro Sandoval, ne glazbenik, nego vizualni umjetnik venezuelskoga podrijetla, slikar i kipar »neoekspresivnoga« smjera koji za sebe kaže da je u potpunosti usmjeren prema apstraktnomu umjetničkomu izričaju. Sandoval otrcano smatra da umjetna inteligencija ne čini ništa loše umjetnosti ni umjetnicima, ona je tu da širi prostore kreativnosti, a da ne ugrožava esenciju umjetničkoga djela, la, la, la, la…
On međutim nije generirao samo instrumental, što se radi već dugo, nego je uspio generirati vokal koji je toliko sličan »pravomu« da ga je na površno slušanje teško razlikovati od stvarnoga. Razlog interesa Spotifyja i ostalih digitalnih platforma za takvu vrstu uratka je u činjenici da na svijetu sasvim sigurno ima i gorih vokala od vokala UI-ja. Oni ne računaju na slušateljevu pozornost i koncentraciju, nego na njegovu površnost. A kad površnost postaje glavna valuta onoga tko distribuira glazbu, mijenja se pomalo i paradigma stvaraoca te glazbe.
Danas su slušatelji gotovo osuđeni na digitalne platforme. Prodaja fizičkih medija (CD ili vinilne ploče) odlazi pomalo u sferu kolekcionara ili audiofila i ne određuje trendove jer trendove određuju platforme. Apple music, YouTube music, Spotify, Deezer… divovi su koji drže glazbenu industriju u potpunosti u svojim rukama. Mnogi će pomisliti da oni prodaju glazbu. Ne, oni zapravo trguju podatcima. Ne samo u onom apstraktnom smislu u kojem sve što se digitalizira zapravo postaje brojčani izraz u bitovima pa je i sav promet zapravo podatkovni, nego u širem smislu u kojem se baš sve, uključujući i samoga korisnika, pretvara u podatke kojima se trži. Spotify primjerice kaže da će od korisnika prikupiti podatke kao što su ime, e-adresa, broj telefona, datum rođenja, spol, adresa, lokacija (GPS), podatke za prijavu, podatke za naplatu, IP adresu i podatke o uređaju. Nadalje, prikupit će korisnikove podatke o navikama slušanja, što će uključiti glazbu i podcaste, popise za reprodukciju koje kreiraju i koliko dugo ih slušaju, pa će prikupiti informacije o korisnikovu uređaju, uključujući operativni sustav, model telefona, preglednik te podatke o povezanim uređajima i podatke o aktivnostima na društvenim mrežama.
Što će Spotify raditi s tim podatcima? Koristit će se njima da bi složio personalizirane popise za reprodukciju, preporuke i druge značajke (?), upotrebljavat će ih za marketing i oglašavanje kako bi svojim korisnicima prikazivao personalizirane oglase, kako unutar aplikacije tako i potencijalno na drugim platformama. Upotrebljavat će ih za istraživanje i razvoj, tako što će se koristiti podatcima kako bi razumio ponašanje korisnika i poboljšao svoje usluge, te za partnerstva s trećim stranama gdje će dijeliti podatke s trećim stranama, uključujući oglašivače i marketinške tvrtke. Ako se to nekomu ne čini puno – osim što Spotify zna tko smo, što smo, gdje smo, kojim se uređajima koristimo, kako se ponašamo na društvenim mrežama, koje su nam umjetničke, političke i druge preferencije – ne zna ništa više o nama. I ako se ne čini da potencijalno išta loše može raditi s tim podatcima, a kamoli nešto sebično, to što kaže da može dijeliti podatke s trećim stranama toliko je uopćeno da zastrašuje – jer nitko ne zna kojim oglašivačima i marketinškim tvrtkama ti podatci idu i što oni s tim podatcima rade ili mogu napraviti. Jasno, takozvani opt out (odustajanje) uvijek je moguće, ali opet, računajući na nepažnju i ravnodušnost korisnika, tko čita uvjete pružanja usluge i personalizira svoje postavke privatnosti? Možda jedan promil korisnika, s čime platforma sasvim sigurno može živjeti.
Kmetovi
Spotify već nekoliko godina ima UI DJ-a, iliti algoritam koji proučava i »pomaže« korisnicima složiti bolji popis pjesama za izvođenje. Drugim riječima, Spotify je shvatio da se može učinkovito upravljati preferencijama korisnika pomoću umjetne inteligencije. Netko će reći: ne, korisnici svojim slobodnim izborom upravljaju preferencijama, a UI to samo podupire. Što je bilo prije, kokoš ili jaje? Svaki poduzetnik primjenjuje istu logiku, kako maksimizirati profit, a sniziti troškove, tako da do kraja optimizira svoju proizvodnju i prodaju. No kod digitalnih platforma, budući da se trguje podatcima, logika ne funkcionira potpuno isto kao kod trgovine fizičkim stvarima. Digitalne platforme vole količinu. Što više, to bolje, a pogotovo danas kad je glad potrošača za stalno novim proizvodima velika. Ali njima je ta količina istodobno i prokletstvo jer tu količinu podataka netko mora organizirati, nešto mora istiskivati dotrajale proizvode jer se u suprotnom događa zasićenje i dojam da su sadržaji na platformi uvijek isti. Red u kaos tako unose algoritmi. Usmjeravajući promet prema korisnicima, oni osiguravaju otpadanje starih i dotrajalih proizvoda i oslobađanje prostora za unos novih, osiguravajući dojam dostupnosti uvijek novih i svježih proizvoda. Ali, kako su te platforme postale gotovo monopolisti, moć koja je u njihovim rukama zastrašujuća je.
Janis Varufakis, bivši grčki ministar financija koji je nakon krize s grčkim dugom postao prava zvijezda, nedavno je zaokupio javnost svojom novom knjigom o tehnofeudalizmu. U kratkim crtama, Varufakis kaže da se kapitalizam vraća prema feudalnomu načinu funkcioniranja. Tržište više nije slobodno, ono samo postalo je vlasništvo digitalnih divova, a oblikuje ga renta, a ne profit. Činjenica da netko tko danas želi prodati bilo koji proizvod (uključujući glazbu) to ne može učiniti zaobilazeći digitalne platforme govori da proizvođači više nisu slobodni, oni su zapravo kmetovi koji rade na feudu. Kmet ne određuje cijenu, određuje ju nevidljiva ruka tehnofeudalaca. Može li se danas na tržištu postojati a da onaj koji trži nije na Googleu, Aliju, Amazonu, Appleu, Facebooku, X-u, eBayu, Microsoftu…? Ne, zato Varufakis novo uređenje zove tehnofeudalizam jer neke tvrtke istiskuju i više od 50 posto prave vrijednosti proizvoda od proizvođača raznim naknadama, uključujući i one da na pretraživanju budu na vrhu, stvarajući tako spiralu u kojoj proizvođači na platformama u postotku svake godine zarađuju sve manje i manje. Što se glazbenika tiče, mogu li zaobići digitalne streaming-kompanije? Zapravo ne može, bez obzira na to što od nastupa uživo određeni dio glazbenika još uvijek može živjeti. Ali činjenica da Spotify po streamu isplaćuje u prosjeku 0,004 dolara govori sama za sebe jer nije pojedinac taj koji potpisuje ugovor s platformom u kojem se pregovara o honoraru, ne, platforma određuje koliko će pojedinac dobiti. Sve transparentno jasno, po pravilima, uvjetima korištenja itd.
Besplatan rad
Tako su se i korisnici i oni koji stvaraju sadržaj našli na istoj strani medalje jer svi zapravo gotovo besplatno rade za digitalne platforme. Teško je konceptualizirati to da podatci znače novac, ali svi su doživjeli kako pretraživanje jednoga proizvoda znači reklamnu navalu dok se proizvod ne kupi. Međutim to je još najjednostavnija priča. Vrijeme je zapravo novac, pa tako vrijeme utrošeno u pisanje postova na X-u povećava vrijednost Muskove kompanije. Isto tako na Facebooku, Instagramu. Ili ako na Google mapsu ili Wazeu ljudi klikaju gdje su prometne gužve, osim što pomažu drugima, oni zapravo besplatno poboljšavaju Googleove proizvode i pomažu Googleu da istisne i ono malo konkurenata s tržišta. Ljudi o tome ne razmišljaju, ali sloboda izbora tako je sve više iluzija jer je big tech usisao doslovno sve. Samo korisničko pretraživanje na Spotifyju jednako obogaćuje Spotify kao i slušanje. Njima je svejedno, u duhu: samo budite tu i trošite vrijeme na nas, kvaliteta je nevažna, ma i glazba je zapravo nevažna.
Što se glazbenoga svijeta tiče, na glazbenim se akademijama već sada studentima objašnjava da je jednako važna, ako ne i važnija njihovim kompetencijama njihova prisutnost i upravljanje svojim profilima na društvenim mrežama. Dobro je dobro svirati, ali Instagram-profil je važniji. Dakle, usmjeravanje od početka ide prema mreži kao mjeri. Dakle, osim što je i glazbenik kmet koji svojom prisutnošću zapravo služi mreži, još uz sve to mora prodati i ono malo dostojanstva što ima da bi opstao na tom tržištu. Tehnofeudalizam podupire površnost, dekoncentriranost, nekvalitetu, količinu, jednom riječju – laž. Deep fake, lažnjaci koje je sve teže prepoznati, bit će najveći izazov društva u koja će UI ulazi na velika vrata. Društva dekoncentriranih i ravnodušnih ne ljudi, nego korisnika, koji misle da su slobodni jer imaju mobitel, a sluge su pokorne. I u kojem slikar Pedro komponira muziku. Ajde, barem će neki Pedro biti kriv za sve. Rekla bi pjesma: »Neka visi Pedro, glavno da to nismo mi!«
