PALIJATIVNA SKRB ZA BOLESNIKA I OBITELJ Kada bolest više ne odgovara na liječenje bolesniku je potrebna palijativna skrb

Foto: Shutterstock
Doc. dr. Marta Čivjak, Hrvatsko katoličko sveučilište

U fazi uznapredovale, neizlječive bolesti, kad bolest više ne odgovara na liječenje, bolesniku je potrebna palijativna skrb. Svrha je svih palijativnih mjera skrbi postizanje najbolje moguće kvalitete života za pacijenta i njegovu obitelj, što se postiže pružanjem fizičke, psihološke, duhovne i socijalne potpore, pružanjem potpore obitelji, odnosno skrbiteljima te potporom u žalovanju.

Bolest jednoga člana obitelji i susret s neizlječivom bolešću narušava ravnotežu obitelji. Nije čudno da obitelj često misli da će smještaj u bolnici znatno pomoći oboljelomu. Članove obitelji muči bezbroj pitanja: Boli li moga otca, majku, brata, sestru, supruga? Umire li gladan, žedan? Hoćemo li se snaći u trenutku smrti? S druge strane, članovi obitelji nadaju se da će u bolnici dobiti bolju skrb za svoga bližnjega. Nerijetko imaju osjećaj da nisu napravili sve što je bilo u njihovoj moći ako ih ne šalju u specijalizirane bolničke službe. A bolesnik treba boraviti u bolnici samo kada nije moguće skrbiti se o njemu izvan bolnice zbog posebno složenih komplikacija ili stanja. Važno je znati da mnogi bolesnici žele da se skrb u njihovim posljednjim danima života osigura u njihovu domu. To za bolesnike znači puno.

Čak i ako bolesnik umre u nekoj ustanovi, najveći dio palijativne skrbi ipak se odvija u kući bolesnika. Nažalost, mnoge obitelji zbog posla i današnjega načina života često se ne mogu skrbiti o bolesniku do kraja. Stoga je važno da bolesnici imaju mogućnost pristupa skrbi koja je u skladu s njihovim kliničkim potrebama, osobnim zahtjevima i željama. S tim u vezi, razvoj palijativne skrbi kao integralnoga dijela zdravstvenoga sustava koji uključuje i razvoj timova palijativne skrbi u zajednici omogućava da bolesnici koji trebaju takvu skrb provedu posljednje dane života u svom domu. Obitelj je važna. Ona je najvažnija jedinica palijativne skrbi.

Članovi obitelji koji se skrbe za svoga bolesnika proživljavaju teške trenutke. Stoga je i njima potrebna potpora u obliku edukacije i važnih informacija te emocionalna i duhovna potpora. No iskustvo je pokazalo da se obitelj i bolesnik u takvim situacijama uzajamno pomažu. Nerijetki su slučajevi da bolesnik tješi svoje najmilije koje ostavlja za sobom. Članovi obitelji suočeni s krajem ovozemaljskoga života svojih najmilijih često shvate koji su prioriteti i kroz to iskustvo rade na sebi. Najčešće su duhovne potrebe umirućih »traženje smisla, oproštenja, nade i ljubavi«, i tu je ključna uloga duhovnika. Ponekad se bolesnicima i članovima njihove obitelji pomaže samo svojom prisutnošću, da ih se sluša i da se suosjeća s njima.

IZVORGlas Koncila br. 9/2017.
Prethodni članakGlas Koncila br. 10/2017.
Sljedeći članakPROF. DR. JOSIP MARGALETIĆ Šumarska struka nije zadovoljna s hrvatskim vlastima