Čak 663 žrtve komunističke protucrkvene mržnje, među kojima su biskupi, svećenici, bogoslovi, sjemeništarci, redovnici, redovnice i angažirani vjernici laici, dokumentirao je don Anto Baković u glasovitom »Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća«. Posljednjim životnim trenutcima nekih mučenika bavi se i dr. Anđelko Mijatović u knjizi »Pisma iz tamnice: Politički progoni Hrvata«.
»Znamo, tko tamo ide, više se živ ne vraća«
Zatvaranja, progoni i likvidacije svećenika započeli su i puno prije prijelomne 1945. godine i uspostave komunističke diktature. Zapravo, na svakom prostoru na kojem su partizani uspostavljali svoju vlast počesto bi jedna od prvih »mjera« bila upravo likvidacija mjesnoga svećenika. Takva je sudbina 1943. godine dočekala 28-godišnjega svećenika Ljubu Magaša, župnika Barbata na Pagu. Komunisti su ga optužili za suradnju s ustašama, odveli s otoka Paga u Otočac, gdje je mučen i ubijen nakon »presude« partizanskoga suda. Njegov je slučaj gotovo identičan slučaju svećenika Ivana Tičića, koji je ujesen 1943. iz grada Paga također odveden u Liku, gdje je vjerojatno i ubijen, premda mu se do danas ne zna za grob.
»Pišem vam po posljednji put iz zatvora, sa suzama u očima i s boli u duši, jer smo danas doznali da nas Komanda Otočac traži i moramo hitno tamo. Znamo, tko tamo ide, više se živ ne vraća. Prema tome, više se ne ćemo vidjeti i zbogom od srca i duše. Nemojte puno plakati, jer pogibam potpuno pravedan. Da sam bio razbojnik, moguće da bi me Gospodin Bog čekao na pokoru, a njemu se valjda sviđa moja žrtva, pa mu se drage volje podnašam. Od sveg srca hvala vam na svemu i oprostite mi ako sam vas ikada uvrijedio. Molit ću se Bogu za vas da živite kao pravi kršćani, da kao takvi i umrete, pa da se u nebu sastanemo«, napisao je Magaš svojim roditeljima i sestri, malo uoči svojega smaknuća, u prosincu 1943. godine.
»Vedro gledamo poklanjajući glavu pred božanskom voljom«
Otočić Daksa kod Dubrovnika svojevrsna je zločinačka paradigma u partizanskim likvidacijama svećenika u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Među žrtvama krvavoga listopada 1944. bio je i isusovac i pjesnik Petar Perica, stihovi čijih pjesama »Do nebesa nek se ori« i »Zdravo Djevo« do danas ne silaze s usana hrvatskih vjernika. Osim na otočiću Daksi, partizani su svećenike i druge dubrovačke Hrvate ubijali i na domobranskom groblju u Gospinu polju i na gradskom groblju Boninovo te na otočiću Jakljanu, a neke i na Korčuli. Pisma i letci onih koji su u partizanskom zarobljeništvu čekali smaknuće preživjeli su do danas. Tako dr. Mijatović u knjizi »Pisma iz tamnice« donosi i svjedočanstvo dubrovačkih franjevaca. U prvoj poruci od 24. listopada 1944. – dana na koji je ubijen o. Perica – zapisali su: »Predstoji sudbonosna noć. (…) Najbolje ako isposlujete posjet nama preko komande mjesta. Inače vedro gledamo poklanjajući glavu pred božanskom voljom.« U drugoj poruci istoga datuma dodali su: »Mi noćas najvjerojatnije na put. Ako se ne vidimo znadete zašto smo žrtvovani. Molite puno.«
Ubijen jer je propovijedao vjeru i pomagao svojemu narodu
Poznat je i slučaj svećenika Martina Bubnja, kojega su partizani u travnju 1945. uhitili, ubili i bacili u jamu Bezdan u Kostreni nedaleko od Rijeke. Dva tjedna prije smrti, 11. travnja 1945., pisao je svojim roditeljima: »Dragi roditelji! Ne znam ča će biti s menom. Ću kamo poći, ili uopće ne ću poći. Prilike su jako teške. Ja na svojoj duši nemam ništa, zla nisam učinio nikome, svima kojima sam mogao pomoći, ja sam pomagao. (…) Ako ostanem i poginem, znajte da je to zato što sam katolički svećenik, koji sam propovijedao i branio svoju vjeru, koji nisam bio svećenik samo zato da misim i pobirem novce, nego kad je trebalo ustati u obranu vjere, ustao sam neustrašivo. Drugo zato što sam se uvijek osjećao Hrvatom i što sam uvijek osjećao za hrvatski narod i pomagao tom narodu, koliko god je bilo moguće. (…) Poginem li, nemojte ništa plakati, čak morate biti ponosni da sam zavrijedio poginuti za Boga i vjeru.«
Tri dana bez komadića kruha
Dr. Mijatović predstavlja i slučajeve svećenika Stjepana Štromara i bogoslova Josipa Kasića. Štromar je nakon raspada NDH pošao prema Austriji, a u Koruškoj su ga zarobile partizanske snage. Preživio je dugi i teški marš do Krapine, gdje je nakratko bio smješten. Navečer 4. lipnja 1945., zajedno s drugim svećenicima, odveden je kamionom na Macelj. U noći je ubijen kod Lepe bukve. Dana 3. lipnja 1945. pisao je svojemu stricu: »Još uvijek sam kod OZNA-e. Ugodno nam je jer smo u samostanu franjevaca, služimo svete mise. Samo jedno ne znamo: Kako dugo će to trajati i kakav će to biti završetak. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje.«
Bogoslov Vrhbosanske nadbiskupije Kasić također je bio sudionik marševa smrti nakon Bleiburga. Na tom je putu neko vrijeme bio smješten u zarobljeničkom logoru u Sisku. Ondje je i u ljeto 1945. pisao sisačkomu župniku Ivanu Huleniću da njemu i njegovu bratu u logor pošalje makar kilogram suhoga kukuruza. »Tu sam s bratom, a već treći dan ništa ne jedemo. Umirem od gladi. Ako nam se Vi, velečasni, ne smilujete, ne znam tko bi drugi«, zapisao je Kasić. Preživio je poratne marševe smrti i 1948. postao svećenikom. Od šezdesetih je kao misionar djelovao među iseljenim Hrvatima u Australiji, gdje je i preminuo u siječnju 1996. godine.
»Umirem braćo samo zato što sam Hrvat i katolik!«
Potresan je bio i slučaj sarajevskoga župnika Božidara Brale. Prije Drugoga svjetskoga rata služio je kao privremeni upravitelj katedralne župe Presvetoga Srca Isusova, organizirao je gradnju crkve sv. Josipa na Marijinu Dvoru i kasnije bio i njezin župnik. Uređivao je i ilustrirani mjesečnik »Katolički svijet«. Uspostavom NDH prihvatio je ponuđenu političku funkciju »povjerenika za Bosnu i Hercegovinu«. Međutim, svojim se položajem koristio da bi pomagao progonjenima. Pomagao je Židovima izdajući im propusnice u krajevima do kojih su dolazile njemačke vojne jedinice. U svibnju 1945. došao je do Austrije, gdje se predao Britancima, koji su ga izručili partizanima. Vraćen je u Sarajevo, gdje mu je i izrečena smrtna presuda. Prije vješanja u sarajevskom Centralnom zatvoru Bralo se okrenuo prema drugim zarobljenicima, blagoslovio ih i uzviknuo: »Živjela Hrvatska i živio hrvatski narod! Umirem braćo samo zato što sam Hrvat i katolik!« Na latinskom je usto rekao: »In te Domine speravi.« U rupi u zidu svoje ćelije Bralo je na papiriću ostavio poruku svojoj obitelji. »Pozdrav mojoj starici majci! Pop Brale«, zapisao je.
»Ne zaboravi majko da ćemo se jedamput sastati gore«
»Pola godine sam u zatvoru i – nikada nisam bio tako slobodan!«
Iskustvo komunističke tamnice prošao je i dalmatinski svećenik Marko Stanić. U veljači 1946. uhićen je jer je radio »protiv naroda i države«. Godinu dana proveo je u zatvorima, najprije u Trogiru, a kasnije u jednom od najstrožih jugoslavenskih zatvora – Staroj Gradiški. Preživio je zatvore i kasnije je kao svećenik služio u Mravincima i Kučinama, bio je duhovnik u Centralnom bogoslovskom sjemeništu u Splitu, djelovao je uz ostalo i u župama Krstatice, Kučiće, Desne, Komin, Solin… Iz zatvora je mladomu prijatelju Vinku – koji se u Sloveniji pripremao za svećeništvo – zapisao: »Krist zaslužuje žrtvu našega života, zaslužuje oltar našeg srca. (…) Sve sam izgubio i – nikada nisam bio tako bogat! Pola godine sam u zatvoru i – nikada nisam bio tako slobodan! I sretan. (…) Vinko, naprijed! Naprijed, Vinko! Hrabro!«
Prije smaknuća biskupu poslao svoj brevijar
Za župnika Slavka Brajkovića u Donjim Andrijevcima kod Slavonskoga Broda pročulo se zbog njegova rada s mladima. U proljeće 1946. uhićen je i pred komunističkim sudom osuđen na smrt. Strijeljan je 13. svibnja 1946. u Osijeku. Dva dana uoči smaknuća pisao je đakovačkomu biskupu Antunu Akšamoviću: »Sad znam kako je lako i slatko umrijeti za Boga i domovinu. Bože, neka bude bolja tvoja! Ja i svi koji smo osuđeni na smrt obavili smo svetu ispovijed i naše duše smo predali Bogu i sada uz Božju milost očekujemo smrt. Preporučam Vam se u misi i molitvama. Zbogom biskupe. Zdravo biskupe, pozdravlja Te umirući i molim odrješenje od svih mojih nekorektnosti. Oprosti i moli za mene!« Biskupu Akšamoviću poslao je i svoj brevijar, tražeći da on bude darovan najsiromašnijemu bogoslovu. Koji sat uoči smaknuća župnik Brajković zapisao je: »Ne protivim se volji Božjoj, ali protestiram protiv ljudskog momenta u mojoj smrti, i to ne samo u ime pravde, nego zdrave pameti. (…) Umirem za Boga i Hrvatsku!«
