Dobra s. Mirabilis rodom je iz župe Unešić kod Drniša, iz velike katoličke obitelji u kojoj je rođena 1952. godine kao druga od osmero djece. Postavši školska sestra franjevka splitske provincije Krista Kralja te medicinska sestra po struci, u svojoj 26. godini prijavila se za misije u Africi…
Iz Konga, u kojem živi sve od svibnja 1981. godine, s. Mirabilis svakih nekoliko godina navrati u Hrvatsku, “dođe napuniti baterije” za daljnji rad… Na posljednjem takvom “punjenju”, javila nam se u uredništvo “Maka”, pa smo porazgovarali s njom za sve makovce ljubitelje misija!
S. Mirabilis: Ima ih koji su “krivi” za to, ha, ha! Kao mlađa nisam nikad mislila da ću biti misionarka. Međutim, u Split je dolazila Majka Terezija i držala nam je predavanja. S malo riječi mnogo bi nam rekla, sve u smislu da trebamo napraviti nešto lijepo za Boga. A ja sam u sebi mislila: “Pa ja sam već časna, ja već radim za Boga”… Sve dok ju mi mlađe nismo pitale što bi trebalo napraviti da se postane misionarka ljubavi? Rekla nam je da slijedimo sva pravila one družbe u kojoj jesmo i koja smo Gospodinu obećali, da još više molimo i da joj se – ako naša želja ostane i nakon godine jednako žarka – onda javimo! Tako sam i počela, s pojačanom molitvom i stalnim pitanjem Gospodinu: “Što želiš da učinim?”…
S. Mirabilis: Misionari i misionarke rade sve! Mi sestre franjevke radimo u školama, bolnicama, dječjem vrtiću, imamo kateheze, vjeronauk, uključene smo u domaćinsku školu. Imamo ondje 4 zajednice, s ukupno 23 redovnice, od čega je osam nas Hrvatica. Osobno, prvih 20-ak godina provela sam u misiji Luhwinja, gdje sam bila glavna medicinska sestra u doba kad se gradilo bolnicu i rodilište, kad je sve trebalo organizirati. Danas sam u Caritasu nadbiskupije Bukavu, gdje sam zadužena za socijalne slučajeve, brojne udovice i djecu bez roditelja, hendikepirane, kronične bolesnike. Jednom tjedno radim i u zatvoru, pokušavajući i ondje pomoći. Velike su potrebe te velike zemlje Kongo, koja je kao cijeli europski kontinent. Iako je zemlja silno bogata po prirodnim bogatstvima, siromaštvo je veliko jer svjetski moćnici izrabljuju tu zemlju izazivajući neprekidno ratove, koji za sobom ostavljaju bijedu, udovice i siročad.
S. Mirabilis: Susrećem ih, nažalost, uglavnom kada su bolesni… Kad mi ih baka, djed ili samohrana majka dovedu u Caritas. Ima tu silno kompliciranih situacija koje su stvorili ratovi. Mnogo je djece koja su plod silovanja, teško ih prihvaća i majka, nikako šira obitelj, društvo… Nastojimo im pomoći, najprije školovanjem pa liječničkom skrbi, hranom… Školovanje je i inače najveći dar djeci jer malo je onih kojima to roditelji mogu platiti, i zato dobivenu pomoć usmjeravamo za to.
A djeca u Kongu stvarno vole školu i raduju se najmanjim sitnicama, kao što su olovke, bilježnice, kemijske, cipelice ili tenisice… Nedavno smo sličnu pomoć, prikupljenu u gradu, dijelili djeci u najsiromašnijim selima naše misije, onima koji nikad u životu nisu vidjeli ni automobil, ni igračku… Kolika je to radost bila!
S. Mirabilis: Nogomet! Svi ondje ludo vole nogomet! Dati im jednu loptu, to je za njih najveći dar. Ili naši hrvatski dresovi, o kako ih vole! Nedavno sam bila u jednoj školi, stotinjak kilometara od grada, i naišla čak i ondje na hrvatski dres! Nose ga, makar možda nikad nisu ni čuli za Hrvatsku, no netko je i onuda prošao tko im ga je dao.
U gradu ima i “imućnijih”, pa se tu i tamo može vidjeti i televizore… A kad je nogomet, uključe ih na agregat pa stave u javni prostor gdje svatko može gledati utakmice, jer to najviše vole i odrasli. Nađe se i mobitela, ali ne u djece. Nose ih odrasli i služi im za cijelu obitelj jer u Kongu, zapravo, fiksni telefoni i ne postoje…
S. Mirabilis: Svi zajednički živimo tu nepravdu da u jednoj zemlji punoj prirodnih bogatstava – zlata i drugih ruda – vlada tolika bijeda, i to je ono što nas najviše boli. One koji izrabljuju baš briga koliko će djece umrijeti od gladi, malarije, parazita i drugih bolesti… Može se sve učiniti uzaludnim… I baš zato uvijek nastojim biti poput onoga kolibrića iz priče. Kad je buknuo požar u šumi, upravo on – najmanji od svih ptica – krenuo je gasiti požar, noseći u svojem uskom kljunu jednu po jednu kap vode… Kad su mu se druge ptice počele rugati govoreći mu da je budalast, ptica kolibrić im je odgovorila: “Ja sam učinila svoj dio!”
Mislim da i životi nas misionara često izgledaju tako kao da ne možemo učiniti ništa jer je prevelika bijeda, ali treba se sjetiti da barka u kojoj ploviš, ili šuma u kojoj si se našao u požaru nije tvoja nego Gospodinova. Tako uvijek nađem snage da “donesem svoju kap”! Svjesna sam da me Gospodin zove u ovom času ondje gdje jesam. Čini mi se da je to pravi odgovor kako mogu biti zadovoljna usred tolikoga siromaštva, nesigurnosti, ratova…
