PISMO MISIONARKE S MADAGASKARA Kako je marmelada pomogla Marcelini

Foto: s. Marica Jelić | Sestra Marica sa susestrama na Madagaskaru, povodom Dana zahvalnosti
Epidemija koronavirusa nije poštedjela ni Madagaskar, afričku otočnu zemlju s koje nam se iznova javila s. Marica Jelić, misionarka Družbe Kćeri Marije Pomoćnice. Njezino pisamce lijepa je potvrda kako i teška, loša doba, mogu biti prilika za dobra djela!

Zbog epidemije korone i kod nas su škole zatvorene, pa su se i djelatnosti nas sestara malo prilagodile novonastaloj situaciji. Tako sam, imajući malo veću stanku od redovitih obveza, posjetila našu kuharicu Haseminu i malo porazgovarala s njom.

Podsjećanja uz marmeladu

Naša draga Yasi, kako ju zovemo, upravo je pripremala marmeladu od hibiskusa, a u razgovoru rado smo se prisjetili njezinih školskih dana, budući da je i ona bila naša bivša učenica. Riječ po riječ i došle smo do drugih bivših učenica, sada odraslih žena, koje su pohađale školu kod nas sestara. Nekima se otad izgubio svaki trag, ali naša Hasemina – Yasi sjeća se svih. Zna da se Clara dobro snašla u životu i da trguje rižom; sjetila se poimence i mnogih drugih djevojaka, s kojima je pohađala školu, o svakoj je rekla poneku rečenicu. A na kraju, spomenula je i Marcelinu, djevojku s doista posebnom i tužnom životnom pričom…

Misionarska dosjetljivost

Marcelina je bivša učenica, koja je 2001./2002. pohađala našu školu sestara Kćeri Marije Pomoćnice na Madagaskaru. Nije posjedovala ni rodni list, ni ikakav dokument. Jednom prilikom naš misijski centar posjetila je nacionalna televizija iz Koreje, jer je tu misionarka bila i s. Francesca Kim iz te zemlje.

Zamolili su ju da im pokaže što ona i sestre rade na Madagaskaru. Mudro se dosjetila iskoristiti prisutnost televizije i učini dobro djelo za Marcelinu. U jednom danu uspjela je dobiti sve potrebno da se Marcelinu uvede u registar, da se uopće zna da ta osoba postoji!

Marcelinina »priča«

Iako je rijetko pohađala školu, Marcelina se pokazala kao vrlo okretna i dobra u šivanju i pletenju. Nakon završenoga dvogodišnjega tečaja, sasvim joj se izgubio trag. Po riječima Yasi, upravo je ona najgore prošla od svih bivših učenica…

Ispripovjedila mi je kako se Marcelina udala, ali joj se muž odao alkoholu. Toliko da su ga njegovi roditelji odveli na selo, gdje mora raditi, samo da ne bi na piće potrošio i ono malo novca što Marcelina zaradi. A kako Marcelina živi i zarađuje? Preživljava, othranjujući troje male djece, tako što po smeću skuplja komadiće ugljena i željeza, koje prodaje kako bi mogla nabaviti bar malo riže…

Sara će u školu

Silno me je pogodilo to što sam čula. Pitala sam se kako to da nije dolazila k nama u centar potražiti pomoć… Zamolila sam Haseminu da ju pozove da dođe i Marcelina se odazvala pozivu. Došla je s djecom, bez jednoga sina koji je bolestan. Nedavno sam iz Hrvatske dobila jedan upit za kumstvo na daljinu, i odmah sam rekla Marcelini da njezina mala Sara od sljedeće godine može krenuti u školu jer će joj to omogućiti dobri ljudi. Oči su im se ispunile suzama. Dali smo im još rižu i odjeću, da se mogu preodjenuti u čisto. Marcelina je odmah rekla kako će im ta odjeća biti za misu.

Tako je, »slučajno«, a zbog korone, netko dobio školovanje za iduću školsku godinu.

IZVORMak br. 10/2020.
Prethodni članakRANJENE CRKVE ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE Crkva Pohoda BDM na Dolcu
Sljedeći članakRASTE DISKRIMINACIJA KRŠĆANA U PAKISTANU Prisiljeni su trgovati religijom u zamjenu za hranu