SESTRA BLAŽENKA S DVJEMA DOMOVINAMA

Snimio: V. Žic
Kad je ljetos misionarka s. Blaženka Barun, školska sestra franjevka Krista Kralja splitske provincije Presvetoga Srca Isusova, “skoknula” iz Afrike do svoje domovine, s pravom se zapitala koja je zapravo njezina prava domovina… Jer u Kongu, svojoj “novoj domovini”, provela je više od pola svojega života – pune 42 godine – od 81 koliko zasad ima!

Na našu veliku radost, u Makovu smo se uredništvu s njom “do sita” napričali, a za vas izdvojili ono najzanimljivije što smo čuli u razgovoru s njom, mladenački živahnom, kao i s njezinom rođenom sestrom i redovničkom susestrom s. Bonifacijom, koja ju je dopratila.

MAK: Kako i kada ste osjetili sklonost prema misijama?

S. Blaženka: Nešto je od ranoga djetinjstva bilo u meni za doći onima koji Boga ne poznaju i pomoći im da bolje žive. Bila je to neka moja djetinja mašta… Nisam pojma imala što su misije i misionari, ali prvo što sam kao najstarije dijete u oca Mije i majke Klare doživjela (rođena je 1935. u selu Lusnić pokraj Livna, župa Ljubunčić u Bosni) bila je ljubav mojih roditelja. Imali su mogućnosti i volje misliti na starce, na bolesne u selu, i pomoći im. Često su me slali da odem do neke osamljene bake, da odnesem kruha mladoj udovici koja nema… U izrazito vjerničkoj obitelji osjetila sam kolika mi je radost biti kršćanka, a kad sam čula da ima ljudi koji uopće ne znaju za Boga, samo sam čekala kad ću dovoljno narasti da dođem do njih i govorim im o Bogu, koji je tako dobar! Zato, čim sam 1974. došla u Kongo, djeca na koju sam naišla bila su mi… kao da ih je moja mati rodila! Kongo uistinu smatram svojom domovinom, u kojoj želim i umrijeti ako je to u Božjem planu…

IMA LI VEĆE RADOSTI OD PRENOŠENJA RADOSTI?!
MAK: Jeste li se ikad pokolebali, poželjeli uteći iz toga planinskoga afričkoga kraja, u kojem je vladalo siromaštvo, nepismenost…

S. Blaženka: Nikad! Odmah sam se ondje našla kao kod kuće! Bilo mi je to sasvim normalno, uostalom ima li išta normalnije nego vlastitu radost življenja s Bogom prenositi drugima?! U nadbiskupiji Bukavu, u kojoj sam već 42 godine, dočekali su me mladi, puni poleta. Kongo je, zapravo, kršćanstvo otkrio tek početkom 20. stoljeća, tako da smo i mi, tadašnje misionarke i misionari, bili na neki način “na početcima”. Prvi je hrvatski misionar bio o. Mirko Grgat, a moja je dužnost, sa s. Erikom Dadić, bila katehizacija, i to nepismenih. Da bismo ih uopće mogli poučavati, prvo smo morale dobro naučiti urođenički jezik, što je od nas tražio prvi urođenički nadbiskup Mulindwa Mutabesha. Tako mi je jezik “mashi” – kojim govori pleme Bashi u pokrajini Bushi – postao drugi materinski jezik! Ugodan je to i simpatičan jezik, jednako se čita kako se i piše, premda ga domaći uglavnom samo govore…

MAK: Kako je izgledala ta vjerska pouka, s koliko radosti djeca dolaze na kateheze?

S. Blaženka: Dnevno sam katehizirala s djecom i katekumenima. Bilo ih je mnogo pod utjecajem “animizma” (vjerovanja u dobre i zle duhove), iz poligamnih obitelji u kojima muškarci imaju više žena, bili smo pod vedrim nebom, bez ičega… Ipak, bili su vrlo otvoreni za evanđelje, vjeru. Katehizirajući, doživjela sam to kao da su mi svojim prihvaćanjem kršćanstva govorili: “Gdje si dosad bila?” Danas je u Kongu gotovo 60 posto kršćana, a vjeru su primili u samo stotinjak godina! Zadivila su me djeca svojom inteligencijom, spontanošću, otvorenošću… Nevjerojatno je kolike muke mogu podnositi i istodobno se radovati. Mogu reći da sam više ja naučila od njih nego oni od mene! Bila mi je u gostima i sestra Bonifacija, vidjela je i ona njihovu vedrinu…

S. Bonifacija: Doista su me oduševila tamošnja djeca. Na mise ih dolazi po tisuću, svi kao jedan, i to ujutro u osam! Nema mise bez pjevanja i bez propovijedi. A većina te djece jede jednom dnevno… Za razliku od naše djece koja često “frknu nosom” nad pripravljenim ručkom pa odu do hladnjaka po ono što im je po volji, oni glođu šećernu trsku ili ništa… Ta djeca Božja u Kongu i ne znaju što znači najesti se! Velika nam je to pouka da ne budemo sebični, da ne bacamo hranu, da ne trošimo na “bezvezarije”… Zadivilo me koliko ondje vole djecu i obitelj, to im je najveća svetinja. Unatoč siromaštvu, malariji i sidi, brojnoj siročadi…

“DAJ NAM ŠTO ĆEMO JESTI”
MAK: Kroz tolike katehetske godine, sigurno ima zgoda koje posebno pamtite?

S. Blaženka: Pripremajući djecu za pričest prvi je problem bio objasniti im što je to kruh! Jer oni za kruh nikad nisu čuli, niti su ga vidjeli, a kamoli jeli! Nemaju ga čak ni u Bibliji prevedenoj na njihov jezik jer nije bilo riječi kojom bi ga preveli! Stoga u Očenašu na mjestu riječi “kruh” stoji “oruhe echi rwalya”, što znači „daj nam što ćemo jesti”. Zato smo mi sestre od brašna pravile kruščiće, male “benye”, da im protumačimo što je kruh, da ga vide, kušaju… Same smo pekle i hostije, a oni su bili sretni što će jesti kruh, koji jedu i “bazungu”, tj. bijelci. Dobro pamtim i zgodu kada sam jednoga malenoga pitala koliko ima sakramenata, a on je umjesto sedam tvrdoglavo tvrdio da ih je šest. Kada sam ga pitala: “Kako šest?”, odgovorio mi je: “Pa tako što je moja baka već primila posljednji, pa ih je ostalo šest!”

Pričala nam je s. Blaženka još mnogo toga: o nametnutom ratu velikih sila koje iskorištavaju rudna bogatstva Konga; o tome kako je narod zavolio naše misionarke jer nisu pobjegle ni u danima najžešćega rata (koji još traje i odnio je šest milijuna života); o tome kako su je u mladim danima komunisti izbacili iz škole zbog bl. Stepinca, o kojem su u Africi još prije 40 godina govorili kao o svetcu; o dopisivanju s kardinalom Franjom Kuharićem; o svojoj obitelji i rođenom bratu franjevcu Miroslavu; o brojnim dobročiniteljima koji pomažu njezinu Kongu… Ostavimo to za neku drugu priliku, možda za odrasliju publiku.

A vas makovce pozivamo da budete mali misionari u svojim sredinama te da se u svojim molitvama i djelima uvijek sjetite i pravih velikih misionara, poput naše s. Blaženke!

ISUS – RASIPNI SIN!?
Na početcima svojega misionarskoga djelovanja s. Blaženka je djeci, pripremajući ih za prvu ispovijed, ispričala parabolu o rasipnom sinu. Tumačila je i milosrđe dobroga oca, manu rasipnoga sina, pa i oholost drugoga sina. Poslije, kad su djeca sama trebala govoriti što su zapamtila, i tko je tko u priči o rasipnom sinu i dobrom ocu, svi su sve lijepo znali i shvatili. Primjere za rasipne sinove uglavnom su pronalazili u svojoj okolini, često u lošim obiteljskim primjerima. Samo je jedan malo stariji vjeroučenik, koji se za pričest pripravljao već šestu godinu (umjesto uobičajene četiri) jer nije bio redovit, uporno želio reći nešto po svome… Ta ipak je on tu prispodobu slušao već tko zna koji puta!
Kad mu je s. Blaženka konačno dala riječ, on je hladnokrvno rekao da je rasipni sin… sam Isus! Kad je to rekao, sva su djeca graknula i tražila od s. Blaženke da tog dječaka potjera! No ona ih je umirila pa porazgovarala s dječakom.
– Zašto tako misliš? – upitala ga je. – Već dugo si na vjeronauku i znaš kako je Isus dobar…
– Znam! – odlučno je rekao. – Ali rasipni je sin ostavio oca, majku i lijepu kuću. A Isus je ostavio još ljepšu kuću, nebo, Duha Svetoga i Boga Oca, da bi došao među nas razbojnike! I zato je Isus rasipni sin! Ali došao je ne zato da on postane zločest, nego da mi postanemo bolji i da ne budemo rasipni.
Poslije je s. Blaženka često koristila njegovo tumačenje u katehezi idućih naraštaja, a taj je dječak odrastao, postao otac, pa i djed, ali je sve do danas ostao “Mugala Mulalaki”, tj. “rasipni sin”, dobivši kao dijete od vršnjaka taj nadimak!
IZVORMak br. 2/2016.
Prethodni članakS NAŠIM ALOJZIJEM U MOLITVI
Sljedeći članakPriručnik za pripremu parnice proglašenja ništavosti ženidbe