Jehovini svjedoci ili kako ih narod naziva – subotari – napadno nude brošure i svoje štetne materijale, a za osnovu imaju neku svoju »Bibliju«, što može iz neznanja i znatiželje zavarati i neke vjernike. Zato je potreban vaš vjerodostojan odgovor kako je nastalo, u čemu je bit i prozirnost toga krivoga učenja? Mislim da je najbolje s napasnikom ne imati nikakva posla niti razgovarati.
JK, čitatelj
Da bi se s nekim razgovaralo – a trebali bismo, kao vjernici, uvijek biti otvoreni za dijalog – pretpostavka je da je i drugi, naš sugovornik, otvoren i da ne iznosi i da »ne sluša« samo svoje argumente, nego da posluša i pokuša shvatiti i tuđe argumente. Posebno to vrijedi za vjerska pitanja, a s mnogih ste strana već vjerojatno čuli da je s nekim pripadnicima kršćanskih sljedaba jako teško uspostaviti dijalog. Zato dolazi do međusobnoga nerazumijevanja i nepovjerenja, pa i svojevrsne zatvorenosti u sebe. Na takvo nas stanje često upozoravaju i naši čitatelji poput Vas kojima su se obraćali pripadnici te adventističke sljedbe ili sekte, o kojima u ovom tekstu razmišljamo iz perspektive katoličke teologije i onoga što ona uči o njima.
Jehovini svjedoci svoje podrijetlo vuku od prvotnih adventista, a riječju »adventisti« označuju se »kršćanske Crkve koje posebno naglašavaju drugi Kristov dolazak ili ‘advent’«. »Rečeno još određenije, adventističke Crkve nastale su u Sjedinjenim Američkim Državama oko 1850. zahvaljujući baptističkomu laičkom propovjedniku Williamu Milleru (1772. – 1849.). Miller je bio uvjeren da se 2300 večeri i jutara prije ponovna očišćenja svetišta (usp. Dn 8, 14) odnose na razdoblje od 2300 godina počevši od 457. g. pr. Kr.«, piše u Enciklopedijskom teološkom rječniku profesor dogmatske i ekumenske teologije na Papinskom sveučilištu »Gregoriana« u Rimu William Henn. On nadalje tumači da je Miller 1836. godine čak objavio i knjigu »Dokazi iz Svetoga pisma i iz povijesti o drugom Kristovu dolasku oko 1843. godine« te je stekao tisuće sljedbenika. A kad se to – to jest drugi Kristov dolazak – nije ostvarilo, »veći ga je dio njegovih obraćenika napustio, a on je 1849. umro, osramoćen i gotovo zaboravljen«.
»No, neke su male skupine nastavile vjerovati u veoma bliski drugi dolazak, a među njima je najvažnija ona koju je vodila Ellen G. White (1827. – 1915.). Ona je tvrdila da Miller nije pogriješio, nego da nije shvatio da je Krist 1843. započeo čišćenje nebeskoga svetišta (usp. Heb 8, 1-2). U tom prvom razdoblju Krist provodi ‘istražni sud’, ispitujući nakane živih i mrtvih radi određivanja tko će biti dostojan kraljevati s njim za vrijeme tisućljeća mira na zemlji, koje će uslijediti nakon njegova drugog dolaska (Otk 20, 1-3). Drugi će se Kristov dolazak dogoditi kad se završi taj ‘istražni sud’, što će biti ubrzo, premda se točan datum ne može odrediti«, piše prof. Henn, dodajući da su viđenja i proročanstva Ellen G. White »zabilježena u dvadesetak knjiga i u tisućama članaka«, pri čemu je jedno njezino viđenje potvrdilo da je tekst iz Knjige Izlaska: »Sjeti se da svetkuješ dan subotnji« (Izl 20, 8) izraz Božje volje da kršćani obavljaju svoje subotnje bogoštovlje, pa su 1863. ona i njezini sljedbenici osnovali Adventističku Crkvu sedmoga dana jer je »svetkovanje nedjelje kao dana Gospodnjega bilo pogrješna novotarija koju je kršćanima nametnuo papa«.
I naš teolog Ante Mateljan – poput prof. Henna – piše da »ime adventisti, koji su kod nas poznati i kao subotari, označava one koji očekuju, što se shvaća u smislu iščekivanja Kristova ponovnog dolaska, i to u neposrednoj budućnosti«. »Za to im služi na osobiti način tumačenje Svetoga pisma«, što smo već vidjeli iz prethodnoga dijela našega teksta. Prema prof. Mateljanu, koji je napisao i knjigu »Vjera u pitanjima«, adventisti su se brzo proširili u SAD-u i sjevernoj Europi, a u Hrvatsku su došli 1924. godine.
Jednako tako navodi da su Jehovini svjedoci izrasli »iz adventističkoga stabla«, a osnivač im je Charles Taze Russel (1852. – 1916.). On si je zamislio da datum Kristova ponovnoga dolaska može izračunati bolje od svojih prethodnika, pa ga je prognozirao za 1914. i 1918. godinu, a njegovi nasljednici za 1925. i 1975. Te su se prognoze izjalovile i pokazale pogrješnima, pa su se prema riječima prof. Mateljana »utekli smicalici: Krist je došao, ali je nevidljiv!«. Teološki gledano imaju »prilično primitivno učenje«, pa su tako »pogrješnim čitanjem i tumačenjem svetoga tetragrama – JHWH, Božje ime odgonetnuli kao Jehova, iako je posve jasno – prema Bibliji i biblijskim znanostima koje objašnjavaju masoredski način stavljanja samoglasnika, koji se inače u židovskom jeziku ne pišu, ali se izgovaraju uz suglasnike – da ga se treba čitati JAHVE«. Prof. Mateljan tumači da ne vjeruju u Presveto Trojstvo, kao ni u Kristovo božanstvo, a ni u besmrtnost ljudske duše. Zbog svega toga ne mogu se zvati kršćanima, a osim toga uče da je »Krist zapravo anđeo Mihael, koji u tijeku povijesti uzima drugo obličje«. »Insistiraju na broju od 144 tisuće spašenih, tvrde kako je svijet stvoren 4128. godine prije Krista i dijele povijest u tri razdoblja: vrijeme vladanja anđela (koje se dijeli u doba patrijarha, doba Židova i doba kršćana, a koje traje od 2473. prije Krista do 1914.), budući svijet (od 1914. pa kroz tisuću godina) i onda vječnost.« Zaključno, prof. Mateljan upozorava da »razgovor s Jehovinim svjedocima nalikuje na razgovor s gluhima jer se oslanjaju samo na naučene biblijske citate koji im služe za potvrdu njihovih teza«. »Na taj lijepak lako padaju katolici koji slabo poznaju Bibliju i nauk Katoličke Crkve«, pa nam je svima to dobar poticaj da bolje upoznamo polog svoje katoličke vjere.
