Jesu li »sanjali« pobjedu; kako su se pripremali za finale, što je u natjecanju bilo presudno za pobjedu; što su najvrjednije, osim medalja i nagrada, ponijeli svojim kućama te tko im je priredio spektakularan doček kakav pamte samo naši vatreni nogometaši – sve su to »vjeronaučni prvaci« otkrili »Maku«!
Od početka školske godine sanjali smo postati državni prvaci i naš cilj od početka je bilo jedno od prva tri mjesta.
U Pregradu smo se uputili s velikim očekivanjima i bili smo jako uzbuđeni. Pripremajući se, svatko od nas uložio je velik trud i ostalo je prepustiti se Božjoj volji. U samoj završnici priprema bilo je najteže jer smo bili već pomalo umorni, ali ti su mi sastanci bili najzabavniji. Za ovakav uspjeh potrebni su trud i odricanje, ali najviše je potrebno imati volju za to. Htjela sam pobijediti ne samo za sebe nego za sve nas. Željela sam vidjeti sreću na licima drugih i zajedno s njima slaviti pa mi nije bilo teško odricati se druženja s obitelji i prijateljima kako bih učila. Svidjela mi se ovogodišnja tema jer sam upoznala mnogo hrvatskih svetišta o kojima dosad nisam puno znala. Od naših svetišta posjetila sam samo Mariju Bistricu, a želja mi je obići sva! Posebno cijenim i volim bl. Alojzija Stepinca. Na ovom sam natjecanju stekla prijatelje za cijeli život, jednu veliku obitelj, ljude s kojima želim provoditi svaki slobodan trenutak i s kojima znam tko sam ja zapravo. Predivno je biti pobjednik, ali ne sam, nego sa svojim prijateljima. U srcu ću uvijek nositi to naše zajedništvo, smijeh i veselje kojim je bio ispunjen svaki naš susret. Sada, kada je natjecanje prošlo, posebno me veseli druženje s »mojom ekipom«, kad više ne moramo toliko učiti već se zabavljamo.
Želio sam barem jednom pobijediti na državnom natjecanju i želja mi se ostvarila! Uh, »putovanje« do finala u Pregradi znalo je biti i stresno. Građe je bilo mnogo i morao sam sve zapamtiti pa sam ju podijelio na tri dijela i svaki dan ponavljao dio po dio, kako bih ga što bolje naučio. Čitajući građu upoznao sam mnogo važnih činjenica iz hrvatske povijesti. Najomiljenije mi je bilo učiti o svetištu sv. Šimuna u Zadru i želja mi je otići tamo na njegov spomendan 8. listopada te vidjeti njegovo tijelo.
Pobjedu na ovogodišnjem, jubilarnom natjecanju Vjeronaučne olimpijade nisam očekivala. Nadala sam se jednom od prva tri mjesta, ali nisam mislila da ćemo osvojiti baš prvo mjesto. Jako smo puno učili; svaki dan po nekoliko sati. Trebalo je puno truda i mnogo odricanja, ali, na kraju, vrijedilo je truditi se jer ovo je za mene bilo jedno divno i nezaboravno iskustvo. Osobito mi je drago što smo imali priliku naučiti o našim hrvatskim svetištima i kulturnoj baštini. Posebno zanimljivo bilo mi je upoznati i naučiti o svetištu Gospe od Zečeva u Ninu i prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu, to su sada moja omiljena svetišta. Zahvalna sam za sve što smo tijekom ovoga natjecanja proživjeli, za uspomene i mnogo novih prijateljstava.
Drago mi je što sada, nakon svega, možemo biti sretni zbog onoga što smo ostvarili i što se taj naš trud isplatio.
Na natjecanje smo se uputili s velikim očekivanjima jer smo već poslije biskupijskoga natjecanja vidjeli da imamo najviše bodova u cijeloj državi. Naravno, znali smo da moramo ostati pribrani i izdržati još samo malo kako bismo ostvarili uspjeh, ali svejedno je bilo vremena i za druženje s našim prijateljima iz Gimnazije Nova Gradiška, koji su također osvojili prvo mjesto u kategoriji srednjih škola. Marta i ja smo nove u ekipi pa nam je možda bilo malo teže, jer su Ella i Nikola uspješno sudjelovali i prijašnjih godina pa su znali što nas čeka. Lijepo je što smo učili o svetištima baš u Republici Hrvatskoj jer to je naša domovina. Neka od dražih svetišta su mi Marija Bistrica, nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu, Trsat, svetište sv. Nikole Tavelića u Šibeniku, u Voćinu, Ludbregu… Na našim druženjima bili smo domišljati, a bilo je i šaljivih trenutaka: crkva Gospe od Otoka postala je crkva sv. Otoka, naš Nikola je prilikom učenja ovogodišnje građe nekoliko puta postao papa, čak i knez. Dan Gospe Voćinske pamtili smo kao rođendan Martine sestre Brune, a datum Televizije NaSveJak, kao Ellin rođendan. Ni finalu nije nedostajalo humora! Nakon svečana otvorenja, umjesto da se odmah zaputimo prema mjestu pisanja testa, pet minuta veselili smo se uz pjesmu »Evo nas pred tobom, Marijo«, s našim prijateljima srednjoškolcima, kao da smo već prvaci. Kad smo shvatili da su drugi već otišli, požurili smo se, no u silnoj žurbi zabunom smo, umjesto do pregradske osnovne škole, došli do dječjega vrtića. Na svu sreću stigli smo točno na vrijeme. Ali pojavio se novi problem: Nikola se nije najbolje osjećao i malo je nedostajalo da propusti pisanje testa. Na kraju je ipak sve završilo dobro. Još jedna zanimljivost! Nakon što su nas proglasili prvacima, prišao nam je nepoznati čovjek i iskreno čestitao. Svi smo mu zahvalili u uvjerenju da je on svećenik kojega dosad nismo upoznali. Nedugo zatim, kada su se dodjeljivale nagrade, shvatili smo da je to zapravo bio Tomislav Krušlin – autor ovogodišnje građe. Oh, kako smo bili iznenađeni i oduševljeni što smo ga upoznali! Kao pobjednici smo oko vrata ponijeli zlatne medalje, a u svojim srcima prijateljstvo, jednu veliku obitelj. Kroz susrete međusobno smo se bolje upoznali i postali nerazdvojni. Sada, nakon Olimpijade, svaki slobodan trenutak nastojimo provesti zajedno. U srcima će nam kao uspomene uvijek ostati radost, smijeh, čak i suze radosnice kroz koje smo prošli zajedno. Osnažili smo jedni druge. Potaknuli na vjeru u dobrotu. Svatko od nas u ovoj velikoj obitelji jednako je zaslužan za pobjedu.
Priredila: Ines Ćurković
