Ne nedavnoj Nikolinjskoj predstavi u jednoj zagrebačkoj crkvi pojavio se i Krampus. Nije nevažno da se moje dijete uznemirilo na taj lik i da je trebalo vremena da se smiri, nego sam mu još teže kasnije uspio odgovoriti na njegovo pitanje tko je uopće Krampus. Molim Vas pojašnjenje na to dječje pitanje. Odakle lik Krampusa u našim crkvama, kada i gdje je on nastao, ima li mjesta za fiktivan lik među djecom i u crkvi?
Zabrinuti otac
Razumijemo Vašu zabrinutost, posebno ako je Vaše dijete osjetljivije pa ga je »krampus« u crkvi uznemirio. Možda je i svećenik ili onaj tko je predstavljao sv. Nikolu mogao na početku upozoriti da uz sv. Nikolu – svetca dobre duše i plemenitih djela – dolazi i lik »krampusa« koji prikazuje i drugu, lošu stranu pod čiji utjecaj može upasti svatko od nas ljudi. »Krampus« zapravo upozorava baš na to, ali on nije dio naše vjerske tradicije, nego je više izričaj običaja. I dok je sv. Nikola zbilja poznat i cijeni se na kršćanskom Zapadu i kršćanskom Istoku, a posvećeno mu je i puno crkava jer je zaštitnik pomoraca, ribara, pekara, zatvorenika, putnika, brodova, trgovaca, studenata i – dakako – djece, »krampus« sve to nije jer se još prikazuje s lancem kojim lupa, sliči na đavola s vilama i rogovima pa zaista može uplašiti djecu. Sveti Nikola danas je poznat po tome što djecu obraduje darovima, kako je to činio i ranije prema pobožnoj tradiciji.
U članku »Nikolinje u brodomoravičkom kraju« u časopisu Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije »Zvona« govori se o tradiciji u Gorskom kotaru te se ističe: »Većina etnologa smatra da Krampus podrijetlo vuče iz poganske pretkršćanske mitologije, a zadržao se u folkloru zemalja bivše Austro-Ugarske. Naziv Krampus dolazi od njemačkog naziva za kandžu. U Gorski je kotar došao preko Slovenije, gdje ga zovu Parkelj, što ima isto značenje. Tradicionalno, Krampus je antropomorfni lik, nalik vragu, koji je izgledom i ponašanjem protuteža dobrom i ljubaznom sv. Nikoli. On nas – iako na grub način – trajno podsjeća kako u životu postoji dualizam dobra i zla i kako je uvijek poželjno odabrati dobro, ako radi ničeg drugog, a ono radi kazne kojom Krampus ‘nagrađuje’ nedjela.« Autorica Karmen Delač-Petković zaključuje: »Današnjoj djeci ne možemo tako lako podvaliti legendu pod istinu jer su im od malih nogu dostupni svi mediji, što je – u ovom slučaju – dobro. Dobro je što djeca danas znaju da su to samo maskirani ljudi pa se ne boje, nego se vesele Nikolinju, sv. Nikoli, pa i strašnomu Krampusu.« Vaš primjer govori baš suprotno i o tome bi bilo dobro, pa i potrebno govoriti prije same »nikolinjske priredbe« kako se djeca ne bi bojala toga fiktivnoga »krampusova« lika, nego se doista veselila pjevajući sv. Nikoli i radujući se simboličkomu daru kojim on nagrađuje njihovu dobrotu. I na nama je roditeljima odgovornost da s djecom razgovaramo i o tome, da ih upozorimo da u svijetu postoje i dobri i oni koji to nisu, kako bismo izbjegli neugodne situacije poput one koja se, uvjereni smo ne iz namjere, dogodila i Vama i Vašemu djetetu.
