Proslave državnih blagdana sve su češće prigoda u kojoj se očituje razjedinjenost hrvatskoga političkoga tijela. No dok i unatoč tim sporovima postoji barem deklarativan konsenzus o nedavnoj hrvatskoj povijesti, šutnja koja u Hrvatskoj redovito prati Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima upozorava na dublju, ideološku razjedinjenost; razjedinjenost koju nerijetko najbolje rasvijetle oni koji ju ne dijele. Stoga smo povodom kolovoškoga dana sjećanja za sugovornika odabrali povjesničara Mirosława Szumiła, kojega je u Hrvatsku doveo najpoznatiji protivnik i mučenik obaju domaćih totalitarizama – Alojzije Stepinac. Naime, istraživač s poljskoga Instituta nacionalnoga sjećanja u hrvatskim je arhivima ljetos istraživao dokumente koji svjedoče o pomoći zagrebačkoga nadbiskupa Poljacima izbjeglima pred njemačkim progonom tijekom Drugoga svjetskoga rata. Razinu poljskoga zanimanja za hrvatskoga blaženika pokazuje i činjenica da smo razgovor vodili na hrvatskom jeziku, a sugovornik nam je u njemu otkrio i kako se Poljaci postavljaju prema svojemu komunističkomu nasljeđu, ali i ruskoj agresiji na Ukrajinu.
Kada sam prije šest godina u Fribourgu u Švicarskoj istraživao dokumente o poljskim egzilantima, voditelj arhiva darovao mi je knjigu Janine Kujawske-Tenner »Oaza u Crikvenici«, objavljenu na poljskom, njemačkom i francuskom jeziku – nažalost, ne i na hrvatskom. To je bio moj prvi dodir s informacijama o poljskim izbjeglicama u Hrvatskoj. Drugi poticaj došao je 2021. kada sam pročitao članak novinara Gorana Andrijanića o pomoći kardinala Alojzija Stepinca poljskim izbjeglicama, utemeljen na dokumentima koje je objavio Juraj Batelja.
Tada sam shvatio da bi bilo važno tu temu dublje istražiti, a u sjećanjima poljskih izbjeglica i dokumentima poljskih obavještajaca koji su djelovali u Hrvatskoj našao sam dokumente koji potvrđuju i proširuju Bateljine podatke.
Prvi je razlog važnost same teme poljskoga izbjeglištva tijekom Drugoga svjetskoga rata, kojoj se projektom »ceste nade« posvetio i Institut nacionalnoga sjećanja u kojem radim. Mnoge su »ceste nade« poljskih izbjeglica diljem Europe već povijesno istražene i opisane, ali ne i ona hrvatska. Drugi je razlog osoba kardinala Stepinca – čovjeka koji je odigrao važnu ulogu u spašavanju poljskih izbjeglica, a ipak do danas nemamo njegovu znanstvenu biografiju na poljskom jeziku.
Jasno, razlog je bila njemačka i sovjetska agresija na Poljsku u rujnu 1939. godine, kada je Poljska podijeljena na dvije okupacije. Ljudi su bježali preko Mađarske i Rumunjske na Balkan, nakon čega je većina željela doći do Francuske. No njemački progon Poljaka složen je fenomen s mnogo uzroka. Osim poljskoga otpora njemačkim teritorijalnim presezanjima, oblikovala ga je i Hitlerova koncepcija njemačkoga nadčovjeka u kojoj nije bilo mjesta za Slavene. Konačno, ne smije se zanemariti ni povijest loših odnosa Poljske i Njemačke koja traje još od srednjega vijeka. S druge su strane i sovjetske vlasti nastavile rusku ekspanziju na poljske zemlje, također poznatu stoljećima.
Poljski ratni izbjeglice preko Mađarske su nakon njemačke agresije 1939. došli u Jugoslaviju. Većina njih bila je samo u prolasku do Francuske preko Zagreba, gdje je 1940. osnovano Društvo prijatelja poljskoga naroda. No arhivski izvori pokazuju da se više od tristo Poljaka 1941. zadržalo na području bivše Jugoslavije, od čega više od 230 u Hrvatskoj. U to se ne ubrajaju poljski građani židovske nacionalnosti koji su bili zatvoreni u logorima; ne znamo im broj. Poljaci su uglavnom ostali u Crikvenici, gdje je od travnja 1940. djelovao i Švicarski dom za poljsku djecu koji je iz Švicarske financiralo društvo »Pro Polonia«. U domu, smještenomu u hotelu »Slavija«, kojim je upravljala Milada Starešina, nalazilo se pedesetak osoba, uglavnom majki s djecom. Dvije su se skupine Poljaka nalazile i u Novoj Gradiški i Splitu, a bilo je pojedinaca i u Zagrebu. Njihova se situacija uvelike promijenila nakon njemačke invazije na Jugoslaviju 1941.
U dijelu Hrvatske kojim su upravljali Nijemci ustaše su uveli strog režim prema Poljacima. Stoga je kardinal Stepinac posredovao da se Poljaci iz Nove Gradiške, među kojima je bilo i Židova, premjeste u Crikvenicu, tada pod talijanskom vlašću. Odnos prema Poljacima ondje je bio bolji i zato što je grofica Maria Potocki, koja se brinula o Poljacima u Hrvatskoj, gajila dobre odnose s Talijanima. Materijalna je pomoć pristizala iz Švicarske i Vatikana, i to preko bankovnih računa Zagrebačke nadbiskupije, a iz zahvalnica Marije Kujawske i Marije Potocke znamo da je kardinal Stepinac Poljacima pomagao i iz vlastitih sredstava. U tome su ga slijedili i krčki biskup Josip Srebrnić i senjski biskup Viktor Burić. Stepinac je financirao i stipendije za nekoliko poljskih studenata u Zagrebu, a Mariju Potocku upozoravao je da ju ustaše ne uhite.
Vlasti vjerojatno nisu znale ništa o pomoći koju će Stepinac pružiti Poljacima. To je bila tajna. Ni u dokumentima Gestapa nisam pronašao podatke o toj temi.
Talijanski okupatori Poljake su 1943. iz Crikvenice evakuirali u logor u Malinskoj, odakle su Nijemci iduće godine odrasle muškarce deportirali u Dachau, a žene u Ravensbrück. Djeca i stariji vraćeni su u Poljsku. Važno je istaknuti da je zajednicu u Crikvenici čitavo vrijeme nadzirao predstavnik Gestapa u Zagrebu Hans Helm. U Hrvatskom državnom arhivu nalazi se njegova kartoteka o 160 Poljaka o kojima je podatke prikupljao Gestapov agent Rippl, vlasnik restorana u Crikvenici. Što se dogodilo s Poljacima iz Splita, nije u potpunosti poznato. Jedan je dio prebjegao u Italiju, no njihovu sudbinu tek treba istražiti. Pretpostavljam da bi se podatci o njima mogli naći i u Nadbiskupskom arhivu u Splitu.
Unatoč protivljenju jugoslavenskih vlasti, Stepinac je na zamolbu poljskoga biskupa Karola Radońskoga 1940. u Zagrebačku nadbiskupiju primio jedanaest poljskih svećenika koji su s izbjeglicama došli u Mađarsku 1939. Juraj Batelja već je objavio zahvalnicu koju je kardinal August Hlond zbog toga uputio Stepincu. Među tim svećenicima dosad mi je bilo poznato samo ime Stefana Zaleszynskoga, kojega je progonio Gestapo. Pretpostavljam da je većina nakon rata završila u Poljskoj, no tek treba pronaći njihove tragove u poljskim arhivima.
Ne bih rekao da je Stepinac bio službeni agent poljske obavještajne službe, ali joj je zasigurno pomogao, možda i bez svojega znanja. On se nalazi na popisu najvažnijih kontakata poljske obavještajne službe.
I Poljake koji su surađivali s Britancima ljevičari su za vrijeme komunističke vlasti u Poljskoj nakon 1945. proglašavali fašistima i kolaboracionistima. To su, naravno, besmislice. No i u poljskoj se javnosti često neistinito predstavlja Stepinčev lik. Rekao bih čak da postoji svojevrsna »crna legenda« o Stepincu kao kolaboracionistu fašista i nacista.
Jedan od uzroka svakako je dominacija zapadnih liberalnih medija, koji su glavni izvori informacija za naše knjige i glasila. Najbolji je primjer Stepinčeva biografija na poljskoj Wikipediji.
Borba protiv Crkve, vođena raznim metodama, nije prestala s padom komunizma. Liberalno-ljevičarski krugovi provodili su ju čitavo vrijeme u slobodnoj Poljskoj. A u njihovim je rukama velik dio medija.
Postoje dokazi da je posrijedi dugotrajna operacija koju su obavještajci Savezne Republike Njemačke planirali još 60-ih godina prošloga stoljeća. Riječ je o skretanju pozornosti sa zločina koje su počinili Nijemci i poboljšanju imidža moderne njemačke države, zbog čega se njihove pogrješke moraju prenijeti na druge. Poljska je glavna žrtva takve politike.
Ne znam kako to izgleda u drugim postkomunističkim zemljama, ali znam da je u interesu Njemačke da na bilo koji način stekne utjecaj na području takozvane Mitteleurope.
U Poljskoj, za razliku od Jugoslavije, komunisti su tijekom njemačke okupacije imali vrlo malu potporu javnosti. Njihove partizanske snage bile su znatno slabije od Domovinske vojske, Armije Krajowe, podređene poljskoj vladi u Londonu. Nikada ne bi preuzeli vlast da nije bilo Staljina i sovjetske vojske. Crkva u Poljskoj bila je ujedinjena u svom otporu protiv komunizma i ni jedan biskup nije otvoreno stao na stranu nove vlasti. Postojala je, međutim, skupina svećenika izdajica koji su surađivali s vlastima.
Jasno, morate se osloniti na istinu. No problem je što je oko nas velika medijska pompa. Kako bismo se probili sa svojom pričom, potrebno je kreirati proizvod koji je primatelju atraktivan. Poljski Institut nacionalnoga sjećanja stoga proizvodi stripove za tinejdžere, filmove, pa čak i računalne igre.
Naš institut provodi vrlo širok spektar obrazovnih i znanstvenih aktivnosti, uključujući i čuvanje sjećanja na žrtve nacističkih i komunističkih zločina. U tijeku je i veliki istraživački projekt posvećen progonu Katoličke Crkve koji je provodio komunistički režim. Također opisujemo djelovanje blaženoga kardinala Stefana Wyszyńskoga, objavljujući njegov višetomni dnevnik »Pro memoria«.
Općenito, poljsko je društvo jednoglasno u svojoj negativnoj ocjeni komunističke prošlosti. Samo su lijevi krugovi drukčijega mišljenja.
Povijest odnosa između Poljaka i Ukrajinaca, vrlo bliskih naroda, duga je i složena. Stoljećima su Rusini, predci Ukrajinaca, živjeli s nama u jednoj državi – Rzeczypospolitoj, poljsko-litavskom Commonwealthu. U 17. stoljeću ukrajinski su Kozaci zajedno s poljskom i litavskom vojskom osvojili Moskvu. U 20. je stoljeću između nas bilo i krvavih sukoba. Ali kada je Poljska 1920. zaustavila invaziju boljševika na Europu, naš je saveznik bila Ukrajinska Narodna Republika. Može se reći da se sada opet zajedno borimo protiv ruskoga imperijalizma. Poljska snažno podupire Ukrajinu. Iz naše je perspektive ruska agresija na Ukrajinu Putinov pokušaj da obnovi Sovjetski Savez. Konzervativna pravoslavna Rusija medijska je laž.
Istinskih je vjernika u Rusiji svega nekoliko posto, a Pravoslavna je Crkva političko oruđe u rukama Kremlja. Dobro poznajem Rusiju, bio sam ondje mnogo puta. Sadašnji je rat i rat civilizacija. Ukrajina brani Europu od invazije ruske civilizacije, koja je po svojoj prirodi azijsko-postsovjetska.
Ideja prometeizma nastala je početkom 20. stoljeća kao ideja zajedničke borbe naroda za oslobođenje od ruskoga jarma. Rusija je bila i ostala »tamnica« mnogih naroda. Veliki poljski vođa Józef Piłsudski bio je gorljivi zagovornik te ideje. Nastojao je stvoriti savez država između Crnoga i Baltičkoga mora kojima je prijetila sovjetska ekspanzija. Njegov je pokušaj propao, no predstavnici tih naroda surađivali su poslije, nakon Drugoga svjetskoga rata, u emigraciji. Sada je ta ideja ponovno oživljena, što dokazuje bliska suradnja Poljske s Ukrajinom i baltičkim državama. Prema mojemu mišljenju, tu ima mjesta i za Hrvatsku. Možete zaustaviti ruski utjecaj na Balkanu i Putinove napore da destabilizira ovu regiju Europe.
