POUKA BAKE MARIJE TERZIĆ ZA ONE KOJI ODUSTAJU OD DOMOVINE I ŽIVOTA »Želim dočekati stotu«

Marija Terzić
Snimio: V. Janjić | Baka Marija Terzić

U vrijeme kada se ponajviše govori o onima koji napuštaju Hrvatsku, a u tom smislu najcrnje statistike odnose se na Slavoniju, svjedočanstva ljudi koji ostaju na svojoj grudi i vole život posebno su nadahnjujuća, i sve vrjednija. U Giletincima, selu u cerničkoj župi, svojevrsna je načelnica stožera slavonskoga optimizma baka Marija Terzić, čije životno svjedočanstvo, unatoč njezinu invaliditetu koji bi svakoga mogao baciti u pesimizam, nadmašuje mnoge strahove današnjih naraštaja, mlađih i vjerojatno s mnogo manje problema nego što ih je ona u životu iskusila. Puna je sjećanja i priča koje u njezinu slučaju uvijek završavaju s nadom, i prava je šteta da ih se ne može sve nabrojiti.

»Borili smo se, a život nas nije mazio«

Rođena je 26. siječnja 1930. na Goricama, selu koje se smjestilo na uzvišici između Save i Nove Gradiške u ravnici. »Isti dan kad sam se rodila u strahu hoću li preživjeti vozili su me na saonicama u Staru Gradišku na krštenje. Tako su mi pripovijedali moji, valjda da mi kažu kako sam od rođenja bila predodređena na patnju. Na krštenju sam dobila ime Marija jer je ‘Marino’ 2. veljače tada bio najbliži veliki blagdan.« Gorice su tada pripadale župi sa sjedištem u Staroj Gradiški, a danas pripadaju župi u Gornjim Bogićevcima.

»Kako se nositi sa životom naučila sam od svoje bake Terezije koja je imala devetero djece. Djed Nikola umro je zarana, tako da je ona sama ostala s tolikom djecom. Uvijek je voljela ponavljati: ‘Tko u Boga vjeruje Bog će mu pomoći na tri stotine načina.’ Ne mogu vjerovati da su ljudi danas toliko malo vjerni i toliki pesimisti.«

»Kako se nositi sa životom naučila sam od svoje bake Terezije koja je imala devetero djece. Djed Nikola umro je zarana, tako da je ona sama ostala s tolikom djecom. Uvijek je voljela ponavljati: ‘Tko u Boga vjeruje Bog će mu pomoći na tri stotine načina.’ Ne mogu vjerovati da su ljudi danas toliko malo vjerni i toliki pesimisti«, govori baka Marija, živo se prisjećajući i dana velike neimaštine, kad je za dvije kile soli morala trgovcima dati čak 120 jaja.

»Rekoh da je baka imala devetero djece, a ja i moj, sad pokojni muž imali smo također devetero djece. Dugo smo živjeli u istom kućanstvu. Borili smo se, a život nas nije mazio«, svjesno će baka Marija, prepričavajući brojne zgode iz života, od kojih je jedna posebno potresna.

Vol je nije volio

»Kad sam bila u najboljim godinama, morala sam raditi s volovima. Muž mi je radio kao šumski radnik, a ja sam s djecom obrađivala zemlju. Tada mi se dogodila velika nesreća. Jedan od naših volova bio je dosta opasan. Svaki put kad bih mu se samo počela približavati, on bi strugao prednjom nogom po zemlji i na taj mi način valjda davao signale da mu se ne približavam. Unatoč njegovim upozorenjima ‘da me ne trpi’, krenula sam odvezati ga i privezati na mjesto gdje je bila hladovina. No on se svojim rogovima svom silinom zabo u moje sićušno tijelo, odbacivši me nekoliko metara dalje te sam završila u šikari. Moji su me jedva izvukli iz toga grmlja. Završila sam u Zagrebu na operaciji. Imala sam posvuda rane, ali mi je najviše stradala desna ruka. Liječnici su me jedva skrpali«, šali se na svoj račun baka Marija. »Samo na desnoj ruci imala sam 96 šavova. Unatoč tolikim šavovima i trajno onemoćaloj ruci, i nadalje sam radila, pa i onda kad sam bila u visokoj trudnoći s kćerkom Antonijom. Do danas mi je ta desna ruka onemoćala, ali se još borim i ne predajem se«, hrabro svjedoči.

»Baka Terezija doživjela je 93 godine pa se i ja iskreno nadam da bih i ja mogla doživjeti, unatoč tomu što me život nije mazio, makar 100. rođendan.« To su joj za 89. rođendan poželjele četiri kćerke: Mandica, Vikica, Marija i Antonija te brojna unučad. Našle su se na njezinu 89. rođendanu u Giletincima i poželjele da se i za mamin 90. rođendan ponovno nađu zajedno u maminoj kući, ali u još većem broju.

IZVORGlas Koncila br. 7/2018.
Prethodni članakKURIKUL NEPROBOJAN KAO PANCIRNA KOŠULJA? I bolesna i zdrava djeca nacionalni su prioritet
Sljedeći članakPOSVE DRUKČIJI SUSTAVI Kako su riješene mirovine između Australije i Hrvatske