Izraz »utrka do dna« rabi se u teoriji europskih i inih integracija kako bi se opisala negativna pojava do koje može doći u zajednici država, a odnosi se na situaciju u kojoj jedna država s najnižim kriterijima zaštite (primjerice zdravlja, radnika ili okoliša) može negativno utjecati na sve države unutar saveza.
S jedne strane Europska unija slijedi pristup postupne integracije. Umjesto stvaranja snažne federacije koja na međunarodnopravnom polju poništava prepoznatljivost pojedinih država članica, u Uniji se integracija poduzima u ograničenim područjima. Međutim, s vremenom nastaje potreba i interes za integracijom u novim područjima. To je tzv. učinak prelijevanja. Tako trenutačno postoji pritisak za stvaranje europskoga obrambenoga saveza. Drugim riječima, uspjeh integracije u jednoj domeni »prelijeva se« u druge jer su sektori međusobno povezani i jedan bez drugoga ne mogu učinkovito funkcionirati.
S druge strane Europska unija temelji se na četirima slobodama, i to slobodi kretanja robe i usluga, slobodi poslovnoga nastana te slobodama kretanja kapitala i osoba, pri čemu se ponajprije misli na radnike ili, općenito, građane Unije.
U tom kontekstu, pod utjecajem države članice s najnižim standardima zaštite, svaka država članica može poželjeti iskoristiti prednosti tih sloboda na način da – u želji da privuče nova ulaganja i kapital – smanjuje poreze, standarde zaštite okoliša ili socijalna prava, što s vremenom može dovesti do ekonomske »utrke prema dnu« između svih država članica.
Države članice s višim standardima zaštite vrlo su brzo shvatile da u mnogim područjima postoji opasnost od »utrke do dna« pa je tadašnji Sud EZ-a iznimno dopustio određena ograničenja slobodama kretanja. Uzmimo za primjer ograničenja prodaje alkohola i duhanskih proizvoda ili kanabisa, koji su u nekim državama šire dostupni nego drugdje. Tako je alkohol i dalje puno teže dobiti po povoljnoj cijeni u skandinavskim zemljama i nije ga lako uvesti iz Hrvatske u Švedsku. Slično je i s kanabisom, koji se primjerice u Nizozemskoj može kupiti u ograničenoj količini, ali se ne može legalno uvesti u Hrvatsku.
U presudi Omega iz 2004. Sud je dopustio njemačku zabranu pružanja usluga igara s laserskom simulacijom ubijanja ljudi zbog povrede ljudskoga dostojanstva, iako je to podrazumijevalo ograničenje slobode kretanja robe i usluga. Naime u tom je slučaju bila riječ o franšizi sličnih igraonica iz UK-a.
Međutim proteklih dvadeset i više godina na djelu je moralna »utrka do dna« s ciljem »ideološke kolonizacije«, o kojoj je govorio pokojni papa Franjo. On je ponajprije mislio na uvjetovani pristup razvijenih zemalja Zapada prema afričkim i azijskim zemljama u razvoju, kojima je financijska i druga pomoć često uvjetovana provedbom progresivnih politika planiranja obitelji (kontrole rađanja) i promjenama društvenih i zakonskih norma. Unutar Unije to se događalo financiranjem različitih udruga civilnoga društva, zakonodavnom aktivnošću tijela Unije, ali i pravosudnim aktivizmom Suda EU-a. Ne čudi što je upravo aktivnost Suda EU-a isticana kao jedan od glavnih razloga Brexita.
U pogledu moralno-etičkih pitanja u EU-u su u ranijim fazama počinjene neke velike pogrješke. Zajednica nastala kao trgovinski savez nije se mogla osloboditi trgovačkoga pristupa ni u pogledu temeljnih prava poput prava na život. Dok je Hrvatska krvarila u jesen 1991., Sud EZ-a je u presudi SPUC protiv Grogana i dr. abortus kvalificirao kao uslugu prekida trudnoće, što je trebalo dopustiti reklamiranje usluga koje su se nudile u susjednoj Ujedinjenoj Kraljevini dok je u Irskoj abortus bio zabranjen. Međutim u konkretnom slučaju nije bila riječ o izravnom reklamiranju pružatelja usluga, nego o informativnim kampanjama studentskih udruga pa je Sud mogao izvesti zaključak da Irska smije zabraniti takve kampanje u skladu sa svojim pravom. Drugim riječima, da je bila riječ o reklamiranju pružatelja usluga, rezultat je mogao biti drukčiji.
Razvoj zaštite temeljnih prava u Uniji, koji je kulminirao donošenjem Povelje 2007., trebao je ekonomskoj organizaciji dati »dušu«, ali optimizam nije dugo potrajao.
Svijetli primjer u proteklom razdoblju bila je presuda Brüstle iz 2011. u kojoj je Sud EU-a potvrdio nemogućnost patentibilnosti izuma koji podrazumijeva uništavanje ljudskih embrija. Međutim nedugo nakon toga građanska inicijativa »Jedan od nas« (ako je se još itko sjeća), koja je uspješno skupila više od milijun potpisa, neslavno je propala bez ikakva konkretnoga zakonodavnoga poteza u smjeru zaštite nerođenih. Štoviše, članovi inicijative naišli su na vrlo hladan i neprijateljski odnos i u Komisiji i u Europskom parlamentu. Podsjetimo, inicijativom se zahtijevalo, među ostalim, prestanak financiranja aktivnosti koje podrazumijevaju uništavanje ljudskih embrija, poglavito u područjima istraživanja, razvojne pomoći i javnoga zdravstva, uključujući i programe razvojne pomoći u Africi, gdje je Unija financirala aktivnosti organizacija poput Planned Parenthood iz SAD-a. To je podrazumijevalo izmjene mjerodavnoga zakonodavstva. Pravni postupak protiv izostanka Komisijine adekvatne reakcije neuspješno je okončan pred Sudom EU-a krajem 2019.
Nasuprot tomu predmeti iz strategije Komisije za jednakost LGBTIQ+ osoba, s naglaskom na priznanje roditeljstva, istospolnoga braka i promjene spola, prolaze na Sudu s velikom lakoćom. Kada jedna država članica prizna roditeljstvo istospolnomu paru, čak i kada je potencijalno u pozadini riječ o roditeljstvu priznatu na temelju zamjenskoga majčinstva, vidjeli smo kako – zbog slobode kretanja – druge države članice, čak i u pogledu vlastitih državljana, nemaju puno prostora ni argumenata da odbiju priznati učinke takvoga roditeljstva za potrebe priznanja državljanstva ili dozvole boravka djeteta.
Nadalje, prema sudskoj praksi Suda EU-a, promjena spola/roda u jednoj državi članici mora biti automatski priznata u svim državama članicama, iako pravo Unije o tome nema posebne odredbe. Isto tako u jednom predmetu Sud je presudio da pojedinac mora ostvariti mirovinu prema povoljnijim propisima predviđenima za žene, na temelju promjene muškoga spola/roda u matici rođenih u ženski spol/rod i povezane operacije tijela, iako je oženjen osobom ženskoga spola te zbog postojanja braka ne može ishoditi odgovarajuću potvrdu o potpunom priznanju novoga spola/roda.
Sud EU-a o takvim stvarima raspravlja kao da je riječ o samorazumljivim, znanstveno utemeljenim činjenicama, iako je evidentno riječ o pravnim fikcijama i medicinskim zahvatima koji proturječe prirodnim i biološkim datostima.
Štoviše, sasvim nedavno, 25. studenoga 2025., Sud EU-a obvezao je Poljsku da mora priznati brak dvojice vlastitih državljana istoga spola koji su zakonito sklopili brak u Njemačkoj, u kojoj su oni ostvarivali svoju slobodu kretanja i boravka. Istodobno je Sud naglasio da to ne obvezuje tu državu da mora predvidjeti brak dviju osoba istoga spola u svojem nacionalnom pravu. Ukratko, zasad nema nametanja njemačkih standarda Poljskoj, osim u konkretnom ad hoc slučaju. U Hrvatskoj već imamo priznanje učinaka takvoga inozemnoga braka kao »životnoga partnerstva« na temelju čl. 32. st. 2. Zakona o međunarodnom privatnom pravu, tako da ta presuda za nas ne donosi ništa novo.
Međutim tko zna u kojem će smjeru ići zakonodavna aktivnost Komisije, koja je u svojoj strategiji za razdoblje 2026. – 2030. već najavila harmonizaciju propisa o roditeljstvu, olakšavanje pravnoga priznanja promjene roda na temelju vlastite izjave bez dobnoga ograničenja i mnoge druge akcije. Usvajanje takvih akata ovisit će i o našim zastupnicima u Europskom parlamentu, ali i o glasu hrvatske Vlade u Vijeću EU-a.
Kako stvari stoje, Hrvatska ima vrlo malu mogućnost usprotiviti se opisanim tendencijama. Ipak, uz pravno-političku borbu, u nekim dijelovima trebalo bi se osloniti na tumačenja koja odgovaraju prirodnim, znanstvenim činjenicama, nasuprot pustim pravnim fikcijama, koje nisu ništa drugo nego regule fašničke republike na karnevalu koji će – ako Bog da – što prije završiti.
Na kraju valja se uteći slugama Božjim, pokretačima europskih integracija, Robertu Schumanu i Alcideu De Gasperiju, blaženomu Alojziju Stepincu i svetomu papi Ivanu Pavlu II. da nas podupru svojim zagovorom u živom svjedočenju vjere i da Bog sve izvede na dobro.
