»Nikada, ni u koje vrijeme, ni na kojem mjestu nije vjera okupila toliko vjernih Hrvata iz svih krajeva domovine. I nikad se hrvatski narod nije ovako masovnom i u isto vrijeme međunarodnom manifestacijom predstavio svijetu. Ove godine, ovih dana, pomogla mu je u tome njegova stara duša – Crkva Katolička. I to – da budemo sasvim jasni – Crkva Katolička u njezinu najsuvremenijem i najizvornijem smislu: Božji narod u hrvatskom narodu. Jer, ako treba ikoga pohvaliti, ako treba ikomu odati priznanje za uspjeh ovoga velikoga međunarodnoga marijanskog kongresa u Mariji Bistrici, onda je to – narod. Došli su iz bliza i iz daleka, u tisućama i desecima tisuća.« Tako opisuje prvo pero Glasa Koncila Živko Kustić velebne događanje XIII. međunarodnoga marijanskoga kongresa koji se zbio u Mariji Bistrici 15. kolovoza 1971.
Na masovnom euharistijskom slavlju okupilo se – s obzirom na to da je riječ o prilikama vladavine ateističkoga jugoslavenskoga komunizma – dotad neviđeno vjerničko mnoštvo. Mariju Bistricu u dva dana, 14. i 15. kolovoza, pohodilo je 200 000 ljudi. Pristigli su iz raznih krajeva Hrvatske, Slavonije, Hrvatskoga zagorja, Like, Dalmacije i Istre. U Mariju Bistricu toga dana hodočastili su i Hrvati iz Bosne i Hercegovine, Janjeva i Vojvodine, kao i Hrvati iz iseljeništva. Došli su i Slovenci, predvođeni pomoćnim ljubljanskim biskupom Stanislavom Lenićem, i vjernici iz ostatka Europe i svijeta. Slavlje je kao delegat pape Pavla VI. predvodio pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Franjo Šeper, uz zagrebačkoga nadbiskupa Franju Kuharića, papinskoga nuncija mons. Marija Cagnu, belgijskoga kardinala Lea Jozefa Suenensa, američkoga kardinala Johna Carberyja te još tridesetak biskupa i 170-ak svećenika.
Prije pjevanja zahvalnoga himna »Tebe Boga hvalimo« vjerničkomu je mnoštvu puštena snimka govora iz ljetne rezidencije u kojem papa Pavao VI. s posebnom toplinom izražava svoju pastirsku blizinu s okupljenima u Mariji Bistrici.
Okupljanje na Veliku Gospu u Mariji Bistrici 1971. bilo je zapravo kruna desetodnevnoga VIII. mariološkoga kongresa te XIII. međunarodnoga marijanskoga kongresa, u Zagrebu i na Mariji Bistrici. »Motor« i idejni začetnik zbivanja VIII. međunarodnoga mariološkoga kongresa bio je o. Karlo Balić, dalmatinski franjevac, ugledni mariolog, priznat ne samo na domaćoj, nego i na inozemnoj razini, koji je nakon niza uspješno organiziranih marioloških kongresa kod pape Pavla VI. uspio »izlobirati« da se jedan takav organizira i u Zagrebu. Pod geslom »Marija – početak boljega svijeta«, što je bio natpis s freske iz kapele na Trškom vrhu u Krapini, kongres je otvoren u velikoj dvorani sjemeništa na Šalati 6. kolovoza. Održan je na šest jezika i trajao je do 11. kolovoza. Naime, u tome je simbolički bio sažet i smisao skupa jer se na njemu s jakom ekumenskom dimenzijom raspravljalo o štovanju Majke Marije od 6. do 11. stoljeća, vremenu kada Crkva nije bila razjedinjena na pravoslavnu i, od 15. stoljeća, protestantsku stranu. Na kongresu je sudjelovalo 130-ak katoličkih, pravoslavnih i protestantskih teologa iz tridesetak zemalja svijeta. Ekumenski dijalog bio je i poruka blokovski razjedinjenomu i politički napetomu svijetu da se razgovarati može i s neistomišljenicima, a to se na neki način daje iščitati iz riječi o. Balića izrečenih na marginama kongresa: »Kad se sinovi posvade, kad ne slušaju oca, može to otac rješavati batinom ili majka dobrotom. A ovdje smo se okupili oko Majke. Batinom se stvari danas ne mogu rješavati.« Dana 12. kolovoza svečanim predavanjem i misnim slavljem u zagrebačkoj prvostolnici otvoren je XIII. marijanski kongres, kulminacija kojega je bila velika proslava na Mariji Bistrici o Velikoj Gospi.
Iz pisanja Glasa Koncila o zbivanjima na Mariji Bistrici, potpuno u skladu s novostima koje je donio Drugi vatikanski koncil, osjeća se ozračje jake povlaštenosti naroda, posebno do izražaja dolazi obol koji je svojom hodočasničkom žrtvom »običan« vjerski puk dao ostvarenju prvoga takvoga »projekta« Katoličke Crkve u Hrvatskoj, okovane komunističkim poretkom. Kustić je u svojem izvještaju otišao i korak dalje, pišući da je narod svojom masovnošću toga dana Mariju Bistricu »sam učinio« hrvatskim Lurdom. I ta se misao uistinu pokazala proročkom. Naime, Marija Bistrica postala je hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje tri mjeseca kasnije, nakon što su to i službeno proglasili 3. prosinca 1971. hrvatski biskupi. Događaj na Mariji Bistrici ostavio je dubok dojam i na domaće medijske djelatnike, kao i na novinare iz inozemstva, kojih se osim masovnosti okupljanja dojmila i velika privrženost hrvatskoga naroda Majci Božjoj.
Marija Bistrica 1971. godine bila je, kako je to nazvao sudionik zbivanja fra Bonaventura Duda u intervjuu Glasu Koncila 2002. godine, »rođendan mnogih daljnjih akcija« Crkve u Hrvata i »slavlje koje je mnogostruko premašilo sva očekivanja«. Prema o. Dudi marijabistrička proslava 1971. vodila je do proslave »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«, velikih proslava i masovnih vjerničkih okupljanja diljem Hrvatske tijekom sedamdesetih sve do kulminacije 1984. godine i glasovitoga Nacionalnoga euharistijskoga kongresa koji je okupio 400 000 vjernika na Mariji Bistrici.
No jesu li Marija Bistrica 1971., kao i sva masovna hodočašća i okupljanja vjernika koja su uslijedila u tom i idućem desetljeću, imali primarno političku dimenziju? Iz dijela hrvatske postkomunističke historiografije i povijesne publicistike pak stječe se dojam da je Katolička Crkva bila u nekoj mjeri »dužna« politički se prikloniti hrvatskomu proljeću kao masovnomu pokretu za više slobode hrvatskoga naroda u Jugoslaviji. Iz takvih se perspektiva spočitava i »pasivnost«, »distanciranje« Crkve od političkih zbivanja 1971. godine, a svim masovnim okupljanjima vjernika nakon sloma hrvatskoga proljeća, sedamdesetih i osamdesetih, pridaje se dimenzija političke opozicije jugoslavenskomu režimu.
Jasno, ne može se odbaciti mišljenje povjesničara dr. Jure Krište da su takva okupljanja »bila jednostavna poruka o tome da je narod tu, da zna što hoće, za koje se vrijednosti zauzima i čemu teži« te da su vjernici u takvu poretku vlastima davali do znanja da »glasuju svojim hodočasničkim koracima«.
No svjedočanstva istaknutih sudionika tih zbivanja ipak odaju premoć vjerske nad političkom dimenzijom. O. Duda u spomenutom intervjuu upozorava: »Bila je to opozicija bezbožnomu komunizmu, ali to i nije bio prvi ni najvažniji razlog ili glavna motivacija samih hodočašća. Oni su išli na Mariju Bistricu, u Sinj, Remete, Voćin, Petrovaradin, Ilaču, na Trsat… da se ispovjede, da obave svečanu euharistiju kod koje će se pričestiti, da prođu križnim putom kako bi se vjernički osvježeni vratili u sivu svakidašnjicu.« Bilo je tako i prije i poslije sloma hrvatskoga proljeća, također je ocijenio glasoviti franjevac. Ipak, Marija Bistrica 1971. godine, kao i sva masovna hodočašća hrvatskih vjernika koja su uslijedila, otkrila je napukline u zidu vulgarnoga komunističkoga totalitarizma kroz koje su prolazile prve zrake hrvatske slobode i tračci nade da je propast takvoga poretka moguća.
Kao mladi svećenik velebnomu događanju u kolovozu 1971. godine svjedočio je i mons. Lovro Cindori, prvi i dugogodišnji rektor svetišta Majke Božje Bistričke, a danas svećenik u miru, koji se zbivanja otprije pola stoljeća rado prisjetio za čitatelje Glasa Koncila. »Čitava Hrvatska sjatila se u Mariju Bistricu i taj veliki kongres bio je nešto potpuno novo za nas. Crkva je bila na novom putu i to je jedan od prekrasnih događaja kojim se Hrvatska otvorila svijetu«, rekao je mons. Cindori. Pripreme su trajale dugo, a predstavnike komunističkoga režima stalno je zanimalo što će to biti, hoće li imati protudržavnu notu s obzirom na to da je riječ o kongresu, no ne o kongresu njihova stila. »Bili su vrlo oprezni da ne bi pokazali da narodu ne daju crkveno pravo. Komunistima je trebalo tumačiti da geslo ‘Marija – početak boljega svijeta’ nije nikakav politički poklič, nego da je sve samo nastavak naših davnih svečanosti koje su se slavile u nas i u svijetu, od Rima nadalje. Trebalo je pokazati da to nisu nikakva politička događanja, nego čisto crkvena«, objasnio je mons. Cindori i zaključio: »Nisu se uzvikivali nikakvi politički pokliči: živio ovaj, živio onaj. Crkva je samo slijedila Marijin put. Majka Božja Bistrička pocrnila je zajedno s nama i našom bijedom. Jer ona je majka. Nismo stvarali nikakve heroje, toga dana živjela je samo pobožnost.«
