Ako se izuzmu godine u kojima su pape pohodili Hrvatsku, teško da se i jedna godina 21. stoljeća može usporediti s godinom 2025. u životu Katoličke Crkve u hrvatskom narodu. Bez barem djelomičnoga osvrta na tu bremenitim događajima veoma bogatu prošlu godinu teže je shvatljivo i sve bitno što će se događati u 2026. godini i dalje – tim više što još od osamostaljenja na nacionalnoj razini nije bilo godine kojoj bi pošlo za rukom na tako suptilan, a istodobno snažan način raditi na svehrvatskom nacionalnom, društvenom i vjerničkom zajedništvu. Budući da se istinsko zajedništvo nikad ne događa samo po sebi, pogotovo zajedništvo na kojem se zaziva Božja zaštita, vjerovati je da je ono plod izravne Božje intervencije uz koju se hrvatsko društvo očito priprema za nešto s čime će se morati suočiti u budućnosti – »Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima« (Mt 18, 20).
Prvi pokretači zajedništva bili su hrvatski biskupi koji su mudro odlučili u Svetu godinu 2025. koja je na razini opće Crkve slavila redoviti jubilej ugraditi i hrvatski jubilej – 1100. godišnjicu hrvatskoga kraljevstva i splitskih crkvenih sabora. Neka se slobodno upregnu najnaprednije internetske tražilice, ali sličnoga pothvata na kugli zemaljskoj u sklopu jubilarne godine nije bilo. Biskupi su još krajem 2024. godine odaslali poslanicu u kojoj su hrvatsku sadašnjost i budućnost ukorijenili u hrvatsku prošlost, to jest podsjetili su da nije moguće ići dalje a da se ne oživi svijest o kontinuitetu hrvatske vjernosti evanđelju, njegovanju vjerskoga i nacionalnoga identiteta u povezanosti s Petrovim nasljednicima. Rodile su se Crkvene inicijative neprocjenjive vrijednosti: narod se u lipnju posvetio Presvetomu Srcu Isusovu, školarci su na Vjeronaučnoj olimpijadi učili o hrvatskoj domovinskoj i vjerničkoj povijesti, a glasoviti znanstvenici iz Hrvatske i cijeloga svijeta na simpoziju u Splitu u svibnju dokazali su da je na karti europskih naroda hrvatski narod još od doba kralja Tomislava bio priznat i poznat, baš kao i njegova država. No tu nije bio kraj – krenulo se na put. Vjernici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Tomislavgradu su početkom srpnja slavili zajedno sa svojim pastirima zahvalnu euharistiju, a godina je vrhunac doživjela na nacionalnom hodočašću u Rim u listopadu, kada je na Trgu sv. Petra papa Lav XIV. primio hrvatske hodočasnike. Oni su upravo ondje Bogu na svojih 11 stoljeća vjernosti zahvaljivali na prvom misnom slavlju na hrvatskom jeziku na tom najvažnijem trgu u srcu Crkve Katoličke. Ne smije se zaboraviti da se sve događalo pod zagovorom bl. Alojzija Stepinca, čije su relikvije na početku Svete godine također putovale: premještene su najprije iz gradilišta-obnovilišta katedrale u obližnji bogoslužni prostor na Kaptolu, a nedavno je tijelo svečano do zatvaranja godine putovalo u Krašić te se krajem godine vratilo u obnovljenu katedralu. Valja podsjetiti da su druge Stepinčeve relikvije hodočastile ljetos čitavom domovinom s moliteljima Marijanskoga zavjeta za domovinu, a znakovito je i da je upravo u jubileju 2025. na nov način zablistala glasovita Stepinčeva biografija koju je napisao sluga Božji franjevac o. Aleksa Benigar.
No jubilej je i dalje rađao plodovima. Tijekom godine događalo se posvuda vjerničko gibanje pa su, primjerice, na crkvenim zemljištima diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine Marijini ratnici inicirali postavljanje velebnih kipova sv. Mihaela arkanđela, što je pratilo i širenje pobožnosti. Kako zaboraviti pola milijuna ljudi okupljenih na Thompsonovu koncertu domoljubne glazbe u Zagrebu, na toj nikad i nigdje dosad viđenoj glazbenoj svečanosti koja je na trenutke poprimila obrise svenarodne duhovne obnove? Teško bi bilo pobrojiti sve kulturne, umjetničke, glazbene, likovne i filmske događaje koji su pratili hrvatski jubilej, u koji su se, osim potpore hrvatske države, uključile gotovo sve relevantne hrvatske ustanove iz svijeta znanosti, kulture i društva. S hrvatskim jubilejima je – što je posebno znakovito za budućnost – povezano i to što su Zaklada sv. Maravillas od Isusa i Glas Koncila u sarkofag s neraspadnutim tijelom sv. Terezije od Isusa (Avilske) u Španjolskoj položili zlatnu zavjetnu krunicu kao dar hrvatskih vjernika za njezin moćan zagovor u svemu što slijedi Crkvi i domovini, a ako se zna da je od posljednjega izlaganja tijela prošlo više od 100 godina, i pitanje je kada će se uopće ponovno otvoriti – taj čin hrvatskih vjernika još više dobiva na važnosti.
Zahvaljujući svim tim pothvatima, i kao Crkva i kao narod ulazimo u novu 2026. godinu, za koju je već iz biskupskih krugova najavljeno da će se u Solinu narod podsjetiti kako je prije pola stoljeća, 1976., Jeleninom godinom i Hrvatskom marijanskom godinom, započelo gibanje koje je nezaustavljivo vodilo do prikupljanja goleme duhovne snage za nošenje sa svim izazovima kidanja komunističkih okova i osamostaljenja. Godina je to i 80. godišnjice sramotnoga sudskoga procesa protiv zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, nakaznoga suđenja i osude koja je i u zemaljskom i nebeskom vidu imala nesagledive posljedice. Na razini opće Crkve priprema se, istodobno, slavlje 800. godišnjice smrti sv. Franje, svetca bez čijega je nasljeđa nezamisliva hrvatska povijest i budućnost.
Svi ti jubileji, i radosni i tužni, pozivaju na prikupljanje snage za nošenje s ugrozama koje hrvatskomu narodu tek slijede. Teže bi bilo, kudikamo teže, suočiti se s njima bez duhovnoga čeličenja kroz koje su Crkva i narod počeli prolaziti jubilejske godine 2025. Nema nikakve sumnje, ovo je doba o kojem će povijest pisati kao vremenu kada je Bog pripremao Crkvu i narod na novo zajedništvo. Svima povlaštenim da žive upravo u ovo doba neka je blagoslovljeno 2026. ljeto Gospodnje!
