Dugogodišnja urednica znanstvenih časopisa ne samo u Hrvatskoj, nego i u svjetskim okvirima profesorica je sa splitskoga Medicinskoga fakulteta dr. Ana Marušić, koja iza sebe ima i napisanih pet udžbenika i priručnika za nastavu te 150 znanstvenih članaka. Bila je i pročelnica katedre za anatomiju na svojem fakultetu. Spremno je odgovorila na aktualna pitanja iz obrazovnoga sektora, ali i progovorila o uvijek izazovnim temama odnosa znanosti i etike, čestitosti i neutralnosti pri znanstvenim istraživanja i drugim temama iz svojega djelokruga.
PROF. MARUŠIĆ: Naš obrazovni sustav gledam kao roditelj i slažem se da je potrebna reforma, ali ne toliko kurikula, nego cijeloga sustava obrazovanja. Čini mi se da je slaba točka našega obrazovnoga sustava nastavnik – koji nije cijenjen, koji je slabo plaćen i koji nema puno prilika za stručni razvoj. Počnimo od toga, a ne od reforme kurikula. Osobno mislim, sa stajališta sveučilišnoga profesora koji studente vidi na prvoj godini fakulteta, da je bolje kad studenti znaju puno činjenica. Kreativnost je onda logičan nastavak. Zato poručujem učenicima – učite što više, učite »nevažne« i »nezanimljive« činjenice, učite mrtve jezike. Tako će se izgraditi u cjelovite osobe koje razumiju svijet oko sebe i koje znaju svoje civilizacijsko podrijetlo i kulturu. I ne će se bojati životnih izazova.
PROF. MARUŠIĆ: Po dostupnim istraživanjima Hrvatska se ne razlikuje od ostalih zemalja u svijetu. Dok sam bila urednica medicinskoga časopisa »Croatian Medical Journal« u Hrvatskoj, kolegica Ksenija Baždarić s riječkoga Medicinskoga fakulteta izradila je veliku analizu sličnosti teksta i rezultata u člancima koje smo zaprimali u časopis. Upotrebljavajući nekoliko metodoloških pristupa, našla je 11 posto članaka koji su bili slični nekomu drugomu prema najstrožim kriterijima. Važno je napomenuti da nema određenoga broja koji govori je li nešto znanstveni plagijat ili nije, nego se svaki slučaj treba posebno razmotriti, što, primjerice, kolegica Baždarić sada i radi u časopisu »Croatian Medical Journal« kao njegov urednik za znanstvenu čestitost. Naše iskustvo kao urednika bilo je da se najčešće radilo o mladim znanstvenicima iz zemalja kojima engleski nije materinski jezik, tako da smo ih mi prije svega nastojali podučiti o pravilima pisanja znanstvenoga članka.
PROF. MARUŠIĆ: Moram priznati da nisam imala vremena detaljno proučiti novoobjavljene uvjete Rektorskoga zbora. Veselila sam se uključenju društvenih kriterija za napredovanje, koji bi se nadogradili znanstvenim i nastavnim kriterijima. Taj bi društveni kriterij trebao biti mjerilo odgovornosti prema društvu, kao što je i u središtu europskoga znanstvenoga programa »Obzor 2020.«. Neki od kriterija društvenoga doprinosa iz objavljenih uvjeta na tragu su toga, kao što je prijenos tehnologija ili popularizacija znanosti. Međutim, većina sveučilišnih nastavnika svoju će cijelu akademsku karijeru proći bez imenovanja na dužnosti na sveučilištu, u Ministarstvu znanosti ili Rektorskom zboru, premda su izvrsni znanstvenici i nastavnici. Vjerujem da će se u raspravi u akademskoj zajednici naći pravo i pravedno rješenje kojim će se vrjednovati društvena odgovornost znanstvenika.
PROF. MARUŠIĆ: Naravno da znanstvenici ne mogu biti potpuno neutralni i objektivni i da uvijek postoji sustavni otklon u istraživanju baš zbog ljudskoga čimbenika. Primjerice, kao urednica časopisa svjesna sam tzv. »potvrdne« sustavne pogrješke, tj. činjenice da recenzenti bolje ocjenjuju znanstvene članke koji potvrđuju, a lošije one koji donose dokaze protiv trenutačne dogme, tj. načela u znanstvenoj zajednici. Zbog toga danas neki časopisi traže od recenzenata da prvo ocijene istraživačko pitanje i metodološki pristup, a ako su oni vjerodostojni i strogi, onda je svaki rezultat koji dobijemo – dobar. Mislim da je poznavanje vlastitih ograničenja i njihova utjecaja na istraživanje važna osobitost znanstvenika – oni su jednako ljudi kao i drugi, ali su svjesni svojih ograničenja i odgovornosti te time i etičkih problema u istraživanju.
PROF. MARUŠIĆ: Znanstvenici se prepoznaju prema istraživanjima koja su napravili i prikazali javnosti – kad su istraživanja napravljena dobro i odgovorno, onda i znanstvenik postaje prepoznat po svojim rezultatima. Čestitost je možda najbolje odrediti kao nastojanje da se istraživanje napravi odgovorno i temeljito, s time da moramo biti svjesni da se pogrješke mogu dogoditi i da su nekad neizbježne. Ono što »obični« ljudi, tj. svi mi koji nismo specijalisti u nekom području trebamo imati na umu jest da ne vjerujemo bezrezervno onomu što čujemo u medijima, nego da kritički provjerimo svaku informaciju. Mi smo u »Hrvatskom Cochraneu«, organizaciji koja se bavi sintezom dokaza u testiranjima intervencija u medicini, predani tomu da javnost što više uključimo u provjere zdravstvenih intervencija. Kolegica prof. Livia Puljak prevela je knjigu »Gdje su dokazi?«, koja je besplatno dostupna na internetu, a pomaže pojedincu naučiti zašto je važno detaljno istražiti uspješnost liječenja i kako se mogu prepoznati pouzdana istraživanja. Isto tako, u suradnji s Uredom za zdravstvo Grada Zagreba i Medicinske naklade izdali smo dvije knjižice, koje su isto dostupne na mrežnim stranicama »Hrvatskoga Cochranea«: knjižica »Nemam što izgubiti ako pokušam« i »Glas razuma o ranom otkrivanju bolesti«.
PROF. MARUŠIĆ: Mislim da je najbolji mehanizam prevencije manipulacije prije svega znanje, pa onda iskustvo svakoga pojedinoga znanstvenika – znanje o metodološkim aspektima istraživanja i temi istraživanja i iskustvo istraživačkoga rada. Zapravo, istraživanja o čestitosti u znanosti pokazuju da su ozbiljni slučajevi znanstvene prijevare veoma rijetki, ali da je vrlo česta nemarnost znanstvenika u planiranju pokusa, njihovoj izvedbi i prikazu rezultata, što dovodi do nevjerodostojnih i nepouzdanih znanstvenih istraživanja. Primjerice, nedavno su objavljeni rezultati velikoga istraživanja kojemu je cilj bio ponoviti sto najvažnijih psiholoških studija objavljenih u uglednim časopisa – replikacija istraživanja bila je uspješna samo za 39 studija, što doista dovodi u sumnju rezultate bilo kojega istraživanja. Postoje standardni mehanizmi kojima se provjeravaju rezultati istraživanja, velikim dijelom nastali u časopisima. Čitatelji bi se mogli pitati zašto su ti mehanizmi razvijeni u časopisima – zato što je objavljeni članak u časopisu najbolje dokumentirani prikaz nečijega istraživanja i tako pred očima javnosti na provjeri. Najčešće se znanstvene manipulacije otkriju nakon objave u časopisima, pa urednici časopisa nastoje osigurati da je ono što objave u časopisu doista vjerodostojno. Urednici su razvili osjetljive i učinkovite metode otkrivanja manipulacije tekstom i slikama – danas postoje programi koji otkrivaju sličnost teksta u zaprimljenim člancima, kao i oni koji mogu otkriti promjene u digitalnim slikama. Postoje čak i takozvani statistički forenzički postupci koji otkrivaju moguću manipulaciju brojkama ili čak njihovo izmišljanje.
PROF. MARUŠIĆ: Postoje istraživanja koja povezuju neke crte osobnosti i varanje u znanosti, posebice makijavelizam – neiskrenost i manipulativnost u osoba koje motivira samo vlastiti interes. Međutim, teško je generalizirati takva istraživanja jer je mnogo čimbenika koji određuju čestitost, kao pozitivni aspekt znanosti, ili varanje, kao njezin negativni aspekt, i sve nijanse prihvatljivih i neprihvatljivih ponašanja između tih dviju krajnosti. Primjerice, mi smo u jednom istraživanju razvoja moralnoga razmišljanja u studenata medicine utvrdili da se taj razvoj u studenata koji su dosegli visoku razinu moralnoga razmišljanja vraća na niže razine kad dođu na kliničke nastavne turnuse, gdje je drukčije okružje i gdje je hijerarhija vrlo važna. Zaključili smo da je za razvoj moralnoga razmišljanja u studenata važno ne samo što uče (»službeni kurikul«), nego i ono što uče od okruženja (»skriveni kurikul«), kao i ono što ih se ne uči, tj. ono što je izostavljeno iz kurikula (»ne-kurikul«). Primjerice, ako se o odgovornom istraživanju i profesionalizmu općenito ne uči tijekom studija, ne možemo očekivati od studenata da znaju o znanstvenoj čestitosti kad se počnu baviti istraživanjima. Naša istraživačka skupina trenutačno sudjeluje u europskom timu koji razvija sveučilišne predmete o odgovornom istraživanju i inovacijama za sve razine učenja u visokoškolskim ustanovama, od preddiplomskoga do doktorskoga studija. Nadam se da će se slični predmeti ugraditi i u naše visoko školstvo.
PROF. MARUŠIĆ: Da, svjedoci smo snažnoga razvoja tehnologija – i trebamo biti zahvalni na tome jer su nam nove tehnologije poboljšale i olakšale život, a u medicini ga produljile i osnažile. No donijele su nam i izazove, pogotovo etičke. Primjerice, u Europskoj uniji zabranjena su istraživanja na ljudskim embrijima, a u nekim je zemljama to dopušteno. Danas je etičko pitanje na koje postoje suprotstavljeni odgovori pitanje nove metode promjena genoma u živim stanicama posebnom bjelančevinom iz bakterija. Postupak je jednostavan i jeftin, ali sa sobom nosi ne samo ushićenje tehnološkim mogućnostima, nego i niz problema, od procjene rizika i dugotrajnih učinaka metode, promjene genskoga materijala u spolnim stanicama koje onda to prenose dalje u naslijeđe, sigurnosti ljudi i okoliša, te mogućnosti uporabe za poboljšanje gena. »Obzor 2020.«, kao glavni istraživački program Europske unije, ima stroge etičke zahtjeve koje moraju zadovoljiti istraživanja koja se financiraju iz toga programa. To znaju svi naši istraživači koji su bili uspješni u dobivanju europskih projekata. Etička pitanja koja se postavljaju uključuju istraživanja na ljudima i životinjama, privatnost i zaštitu osobnih podataka, zaštitu okoliša i ljudi, moguću uporabu rezultata u vojne svrhe ili moguću zloporabu rezultata, te korisnost za zemlje u razvoju ako se istraživanja obavljaju u njima.
PROF. MARUŠIĆ: Hrvatski se znanstvenici ne razlikuju od svojih kolega u svijetu – najčešće ne znaju javnosti razumljivo prikazati rezultate svojih istraživanja. Mora se priznati da je danas teško jasno prikazati rezultate novih znanstvenih istraživanja jer su ona komplicirana zbog novih tehnologija. Primjerice, jezik kojim se opisivala znanost bio je jednak jeziku dnevnih novina početkom 20. stoljeća. Danas, u 21. stoljeću jezik znanosti barem je 30 puta složeniji nego jezik dnevnih novina. Znanstveni je jezik suhoparan i teško čitljiv; nema mjesta uljepšavanjima kao što je slučaj s literaturom jer mora biti nedvosmislen, tako da ga svaki znanstvenik koji ga čita razumije na isti način. Zato je znanstvenicima teško govoriti »jednostavnim« jezikom. No mogu to naučiti i može se to naučiti. Kolege znanstvenici će reći – još jedna »ne-znanstvena« vještina koju moramo steći. Međutim, to je važna vještina kojom vraćamo dug društvu koje nam je, u konačnici, i dalo novac da možemo slobodno i odgovorno istraživati svijet.
PROF. MARUŠIĆ: Slažem se – čitajući novine zaključili bismo da smo blizu potpunoga izlječenja raka i drugih teških bolesti jer se svako malo piše o »novoj, revolucionarnoj« molekuli koja je upravo otkrivena. Važno je znati da je put od otkrića molekule koja možda ima neko djelovanje na karcinomske stanice u kulturi tkiva do registriranoga lijeka koji se može dati pacijentima iznimno dug i nepredvidiv. Smatra se da je cijena razvoja novoga lijeka u rasponu od 400 milijuna pa do 11 milijardi američkih dolara – što nam kaže da će samo rijetke od novih molekula doista postati lijek. Dužnost je znanstvenika da rezultate svojih istraživanja javnosti predstave jednostavnim jezikom, kako bi i oni mogli razumjeti koja je važnost istraživanja i donijeti pravilnu odluku o svojem zdravlju. Ovdje bih citirala jednoga urednika uglednoga američkoga časopisa koji je rekao da je danas jezik znanosti engleski, ali da je jezik medicine jezik pacijenata koje liječimo. Zato je vrlo važno postojanje ne samo časopisa na engleskom jeziku, nego i nacionalnih časopisa koji razvijaju i njeguju nacionalno nazivlje i na taj način prenose globalno znanstveno znanje lokalno, među ljude kojima to znanje treba. Primjerice, »Hrvatski Cochrane«, koji je 2008. godine osnovan na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, sustavno prevodi na hrvatski jezik sažetke sustavnih pregleda o djelotvornosti intervencija u medicini koji su napisani jednostavnim jezikom. Do sada smo preveli više od dvije tisuće takvih sažetaka i nadamo se da će naši pacijenti naći odgovore na pitanja o učinkovitim metodama liječenja. Kolegica prof. Livia Puljak pokrenula je i mrežni portal »Dokazi u medicini« na kojem stručnjaci odgovaraju na pitanja čitatelja o alternativnim metodama liječenja tako da potraže i ukratko predstave postojeće dokaze o djelotvornosti toga postupka.
