»Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti.« Ta rečenica, koju je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac izrekao tijekom montiranoga suđenja 3. listopada 1946., nesumnjivo pripada najznamenitijim rečenicama hrvatske povjesnice – ako i nije najboljim sažetkom trpljenja Crkve u Hrvata u proteklom stoljeću. Ususret 80. godišnjici osuđujuće presude kardinalu Stepincu s profesorom Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. Ivanom Milotićem razgovarali smo o blaženikovu obrambenom govoru, ali i o prijeporima o Stepinčevoj presudi koji traju sve do danas.
Za razumijevanje konteksta odlučan je prvi susret regenta Apostolske nuncijature mons. Josepha Patricka Hurleyja s Titom u Beogradu 8. veljače 1946. Prilikom predaje vjerodajnica Tito traži da Crkva ukloni najuglednije prvake, a za nadbiskupa Stepinca kao najistaknutijega to zahtijeva ultimativno. Diplomatskim držanjem Hurley poručuje Titu da Crkva to ne će učiniti i da stoji iza nadbiskupa. Iz Hurleyjeve bilješke sa sastanka jasno je da nakon toga nadbiskupu od vlasti slijedi dehumanizacija, diskreditacija, procesuiranje i uklanjanje državnim metodama. To je kraj pravoga procesa glede nadbiskupa Stepinca – ideološki i politički. To je njegova prava osuda! U listopadu sve je privid, to čak nije ni montirani proces, nego zaodijevanje u tobožnju sudsku formu Titove veljačke odluke. Nadbiskup Stepinac to zna, što sigurno uvjetuje njegovo nestandardno držanje na »suđenju«. U tehničkom smislu njegova je obrana besprijekorna – i odrješitim i uspravnim držanjem (inače u psihološkom smislu tako nesvojstvenim krivcu), i distanciranjem, i govornički, i objektivnošću, ali i britkom argumentacijom. U tom »procesu« bez prava i razuma, u kojem je sve otprije zadano, Stepinac se u iznošenju obrane paradigmatski, kao pravi pastir, obraća svećenstvu i vjerničkomu narodu. Nadbiskup to čini pod neizdrživim pritiskom mjerâ vlasti, na kaznenom suđenju i u tom trenutku posve izložen smrtnoj opasnosti.
Treba govoriti o stvarnosti, a ne o prividu. U veljači 1946. nadbiskup Stepinac faktički je kriv i osuđen. A zagrebačko »suđenje« samo je čin eliminacije kojim vlast nastoji u trenu obezglaviti Crkvu te je – prema riječima režima – privesti da »služi narodu«. »Proces« je postavljen na uvrnutoj premisi da je nadbiskup kriv, a sve da bi se koprcao u psihološkoj agoniji dokazivanja vlastite nevinosti, iz čega, dakako, izlaz ne postoji. Kao vrsni intelektualac i osoba iznimne psihofizičke stabilnosti – što osobito ističem s obzirom na pritisak kojemu je u tom trenutku izložen – nadbiskup ne upada u tu pravno-psihološku smicalicu, koja je obezvrijedila civilizacijsku vrjednotu da je svatko nedužan i da ga nitko ne može ni za što smatrati krivim. Riječ je o presumpciji nevinosti i općepoznatom načelu da optužba dokazuje krivnju, a ne optuženi vlastitu nevinost. Uzaludno je govoriti dalje o pravilnostima ili nepravilnostima procesa.
Sve se zrcali u opetovanju »optuženi Stepinac«. Riječ je o dehumanizaciji i obezvrjeđivanju kojim se nadbiskupa, metropolita, vojnoga vikara, ali i predstavnika jednoga subjekta međunarodnoga prava svodi na nitkova i ništariju, a jednako i vjernike i Crkvu. Nadbiskupu se uskraćuju obrana i procesna jamstva te se čini nedostupnim jednakost procesnih oružja, čime se ciljano postiže faktično stavljanje izvan zakona čitave partikularne (zagrebačke) Crkve, zagrebačke crkvene pokrajine, ali i svih partikularnih Crkava u NR Hrvatskoj.
Jednakim procesnim matricama poput te udarat će se kasnije na bogoslove, svećenike i intelektualce u procesima koji će uslijediti u Narodnoj Republici Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.
Jednostavno i ispravno nadbiskup Stepinac pravno tumači službu vojnoga vikara. Po tadašnjem kanonskom pravu vojni je vikar analogan onomu što je danas vojni ordinarij (biskup). Stepinac precizno i u bitnom objašnjava da je to crkvena služba koja se ravna po kanonskom pravu i u kontinuitetu se obnaša neovisno o državnopravnim, teritorijalno-političkim, ideološkim, partijskim ili drugim civilnim promjenama. Vojni je vikar zbog kontinuiteta kanonske službe i njezine odvojenosti od države ujedno uvijek vikar – u staroj Jugoslaviji (imenovan je vojnim vikarom 1939. g.), i pod ustaškim poglavnikom, a bio bi i pod komunističkim maršalom. Jer logika nije državnopravna ili politička, nego se sastoji u tome da gdje god je vjernik, pa i vojnik ili redarstvenik, tu je s njim kontinuirano i Crkva.
Premda nije bio pravnik, u Stepinčevu djelovanju ogleda se snažno prihvaćanje i obdržavanje svega juridičkoga, ali i iznimna pravna logika. To se zapaža i na »suđenju« u besprijekornim objašnjenjima svega što počiva na pravu, a posebno isticanju apsurdâ koji su mu se predbacivali, poput pokrštavanja već krštenih pravoslavaca, impliciranja da je vojni vikar kao služba povezan s državom i režimom, zatim na Stepinčevu inzistiranju da probat qui dicit, non qui negat, neodrživosti dokazivanja tlapnjama… Uostalom, poznato je da je jedna od knjiga koje je imao kod sebe na suđenju bio i Zakonik kanonskoga prava iz 1917.
Govor od 3. listopada možda jest lectio magistralis – iako je i puno više. On međutim nije adresiran na političku vlast, jer ga vlast ne može shvatiti. No i da može, ne bi to htjela. Taj je lectio, čini se, adresiran na bogoslove i svećenike, misleće katoličke intelektualce i vjernički narod. Govor je poruka, ohrabrenje i smjerokaz. Govor je i primjer držanja, ali i trijezan te ničim uljepšan nagovještaj grozota koje slijede Crkvi i vjernicima u NR Hrvatskoj. Govor je i zahtjev vjerničke postojanosti u progonima koji slijede. U takvom situacijskom kolopletu nadbiskup Stepinac na »suđenju« govori i o pravu naroda na samoodređenje. Njemu je poznata Povelja UN-a i dobro vlada međunarodnim javnim pravom. U toj situaciji, u formativnom razdoblju blokovske podjele, nastajanja velikih državnih zajednica i državnih konglomerata narodâ poput Jugoslavije, pritisnut vlastitim suđenjem, nadbiskup govori o pravu naroda na samoodređenje kao vrjednoti međunarodnoga javnoga prava, misli usmjerenih k nacionalnoj državi hrvatskoga naroda kao njegovu temeljnomu pravu.
Nadbiskup Stepinac bio je takav ne samo na suđenju, nego uopće kao nadbiskup, metropolit i vojni vikar – strog, uspravan i dostojanstven te besprijekorno jasan. U odnosima prema kralju, poglavniku i maršalu bio je impersonalan i objektivan. Odnosio se prema svima jednako, u skladu s protokolarnim uzusima te s poštovanjem i prihvaćanjem sugovornika. No u tome se uvijek znalo tko je tko – što je država, a što je Crkva, zatim tko je državni poglavar, a tko nadbiskup. Svojim je držanjem beziznimno odavao da regnum regno non praescribit leges te da je on u svim komunikacijama i protokolima jednakovrijedan činitelj i sugovornik, kao eksponent jednoga specifičnoga subjekta međunarodnoga prava. I tu nije dao na sebe! Nije se dogodilo da bi granica među Crkvom i državom, kanonskim i civilnim pod nadbiskupom Stepincem ikako postala nejasna. I u kazivanjima, ali i u držanju na »suđenju«, ogleda se taj Stepinčev stav i habitus. Najbolje ga odražava tvrdnja: »Moja je savjest čista«, izrečena pod psihološkim pritiskom izvjesnoga vlastitoga stradavanja pod eliminacijskim mjerama državne vlasti i neposredne pogibelji za Crkvu. Takvo se držanje može sagledavati i vrjednovati kao jedino moguće s tehničkoga motrišta obrane u toj specifičnoj situaciji. Međutim, rekao bih da je to ponajviše izričaj patničkoga dostojanstva jednoga pravednika, njegove uspravnosti i nepopustljivosti.
Smije li se Crkva povući s novih »sudišta« Stepincu?
Sudski govori optuženika kroz povijest su bili neustrašivim svjedočanstvima savjesti, ali i nemilosrdnim političkim manipulacijama. Kakvo svjetlo povijesna pozadina baca na kardinalov govor?
Ako i za čije djelovanje i izrečeno nema mogućnosti interpretacije i revizije, to je djelovanje i govor nadbiskupa Stepinca. I u tehničkom smislu obrane, ali i govornički te pravno-argumentacijski, njegov govor obilježava preciznost, jasnoća, strogost, koncentriranost na bit i pregnantnost. To je sudski govor, ali i paradigmatski. Za razumijevanje Stepinca, napose njegove pozicije u političkom i sudskom procesu tijekom 1946., od velike je važnosti i recentna objava izvješća mons. J. P. Hurleyja o religijskim prilikama u Jugoslaviji od veljače 1946. do veljače 1947., koje je priredio glavni tajnik BKBIH-a Bojan Ivešić. U tom se izvješću čita o beskompromisnoj privrženosti Crkve nadbiskupu Stepincu unatoč svijesti da ga crkveno neuklanjanje izvjesno vodi u patnje i smrt. Istodobno se čita i o neobično čvrstoj privrženosti nadbiskupa Stepinca baš Sveopćoj Crkvi i rimskomu prvosvećeniku unatoč stalnoj posvećenosti hrvatskomu narodu. Pokazat će se da je, čuvajući jedinstvo Crkve, pridonio očuvanju hrvatskoga naroda u vrlo zapetljanu poslijeratnom i nepredvidivu državno-političkom trenutku.
Ispostavlja se da se u pogledu Stepinca manipuliralo upravo onim što je pravno najjednostavnije – gotovo pa notorno – i utemeljeno na činjenicama koje su cjelovito dokazive. Najbolji primjeri toga odnose se na »ustaškoga vikara«, što i danas dolo malo te agresivno izobličuju određene etničke i ideološke skupine u Republici Hrvatskoj i izvan nje. Jednako je s onim »pokrštavanjem pravoslavaca«, što se protivi zdravomu razumu te čini contradictio in se. Dio zamagljivanja i nejasnoća glede Stepinca potječe od oportunista i uvlakača koji se motaju oko Crkve. Oni počesto površno i napamet obrađuju snažne, važne i emotivne teme u Crkvi, poput Stepinca – teme koje traže temeljito i multidisciplinarno poznavanje prava (kanonskoga i civilnoga), arhivskoga gradiva, političke povijesti, povijesti Crkve… I to je oblik manipulacije! Ne ću zaboraviti kada me jedan crkveni velikodostojnik i vrsni poznavatelj Stepinca upitao kako je moguće da se u akademskoj zajednici pravno obrađuje proces protiv Stepinca bez uvida u sudski spis (pa da su još takvi radovi okvalificirani izvornim znanstvenim) ili zašto se pojedinci olako upuštaju u tumačenje kanonskih fenomena glede Stepinčeva statusa pa to objavljuju ovlaš, premda je stubokom pogrješno. Samo sam slegnuo ramenima.
Ona je takva osobama koje je mogu razumjeti i vrjednovati sve njezine vidove, osobito s obzirom na vrijeme kada je iznesena i specifično težak nadbiskupov položaj. U tom je prividu suđenja jedino što ima obličje prava, suđenja i pravoga procesnoga činitelja sâm nadbiskup Stepinac i njegova obrana. Apsurd je te situacije da su »sud« i »tužilaštvo« antiteze sudu. Apsurd je izvrnutih uloga i u tome što je nadbiskup Stepinac, tada kao okrivljenik i progonjeni, afirmacija svega što sud, suđenje i vladavina prava podrazumijevaju u uljuđenim zemljama Zapada. Zato je riječ o maestralnom pothvatu koji je takav dojam ostavio i na samoga Hurleyja.
Govorom od 3. listopada 1946. Stepinac je raskrinkao i razgolitio Tita i njegov režim pokazavši svima naočigled njegovo jedino i pravo lice. U razgovorima sa svećenicima iz Istre koji su kao mladi klerici, bogoslovi ili sjemeništarci bili uznici najgorih jugoslavenskih zatvora, osobito s Draganom Domšićem i Atilijem Krajcarom, mnogo sam se puta osvjedočio da su baš nadbiskupovo dostojanstveno držanje, nepopustljivost pred nasrtajima neistinâ i njegove riječi bili uzor i utjeha tim mladićima u njihovim kaznenim procesima te kod dugih izdržavanja teških kazna i podnošenja besprizornih nepravda pod komunističkim režimom.
To je duboko i složeno ontološko pitanje. Mogu se složiti i razumjeti stajalište Dražena Budiše da što se uopće hrvatski sud s prevelikim zakašnjenjem od četvrt stoljeća upuštao u nešto poput Stepinčeve presude kada je sve u pogledu jugoslavenskih montiranih »suđenjâ« samorazumljivo. Takvom odlukom ne postiže se ništa, nego se od nas pomalo udaljava sva autentična brutalnost komunističkoga režima, nepoštovanja ljudskoga dostojanstva te temeljnih postulata prava i kaznenoga procesa koju ta presuda utjelovljuje. Stoga je takve presude ne samo nepotrebno, nego i duboko pogrješno poništavati.
Opet, s drugoga motrišta, komunistička vlast u Jugoslaviji 1946., dakle odmah nakon uspostave, stavila je izvan snage sve propise donesene prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije. Republika Hrvatska, koja je pravna sljednica Jugoslavije – sviđalo se nekomu ili ne, to je pravna činjenica – nije se odvažila odmah, britko i jednim općim aktom staviti izvan snage sve presude s političkih jugoslavenskih suđenja – među kojima je i Stepinčevo – premda su protivne javnomu poretku, svakomu postulatu vladavine prava i pravne države te svim konvencijskim standardima, ali i standardima zapadne uljudbe. Takvomu pojedinačnomu poništavanju ne može se formalno ili supstancijalno naoko ništa prigovoriti. Međutim, činjenica da je učinjeno pointilistički i nakon četvrt stoljeća hrvatske države – stubokom zakašnjelo – zatim očiglednost da se te presude bave samorazumljivim činjenicama te da ih prati mnogo senzacionalizma jednostavno otprve ne ostavljaju cjelovito dobar dojam i možda odaje u tom trenutku čak i oportuno kalkulantstvo. Nitko od nas ne osjeća ispunjenje time niti to poima odlučnim ili suviše autentičnim – pa ni glede nadbiskupa. I zbog toga hrvatski narod strpljivo, s povjerenjem u Sveopću Crkvu i rimskoga prvosvećenika, čeka jedini pravi odgovor: proglašenje nadbiskupa Stepinca svetim.
