Donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku nije nikakva posebna zasluga politike, a ni posebna milost prema osobama s invaliditetom, jer Hrvatska je kao članica Europske unije, Vijeća Europe i Ujedinjenih naroda bila obvezna donijeti taj zakon, u skladu s odredbama Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Pripreme za donošenje zakona počele su sa Zakonom o socijalnoj srbi donesenim 2011. godine, ali je problem bio u dohodovnom cenzusu, koji je postojao kao uvjet za ostvarivanje toga prava. Naime, predstavnici udruga osoba s invaliditetom protivili su se dohodovnomu i imovinskomu cenzusu pa je država odgađala donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku.
Kada je Zakon konačno donesen i 1. siječnja 2024. započela njegova primjena, stručne službe Zavoda za socijalnu skrb nisu bile dovoljno pripremljene, kako brojčano tako ni kadrovski, posebice glede metodologije vještačenja. Došlo je do zastoja.
Prijelaznim i završnim odredbama Zakona bio je definiran način ostvarivanja prava koja se objedinjavaju i rokovi za daljnje ostvarivanje tih prava, koje troma administracija nije uspijevala poštovati. Osim toga nije predviđen tako velik broj novih zahtjeva, a ni dovoljna sredstva. Dakle, radilo se površno i nestručno.
Čekajući svoja prava, mnogi su potencijalni korisnici umrli pa je nastao problem priznavanja i ostvarivanja prava umrlih. Nažalost ni u tim situacijama nije se snašla administracija mjerodavnoga ministarstva, a ni centralizirana birokracija Zavoda za socijalnu skrb. Ponašanje bi se moglo usporediti s ponašanjem »nojeva koji gurajući glavu u pijesak misle da problem ne postoji«.
Odbijani su zahtjevi članova obitelji za njihove umrle uz obrazloženja da se pravo na inkluzivni dodatak ne nasljeđuje ili da postupci nisu okončani.
Slijedili su upravni postupci, žalbe i postupci pred upravnim sudovima. Nastalo je stanje »pune zaposlenosti birokracije« i dodatno opterećenje sudova te se sve nastavilo političkim nadmudrivanjima i ostavkom, a zapravo smjenom ministra. Tko ima dobro pamćenje sjetit će se da je slična situacija bila prije desetak godina i s osnivanjem posebnoga Zavoda za doplatak za djecu. Kada je osnovan te je zaposleno četrdesetak »činovnika«, postavljena direktorica zavoda, koja je usput rečeno prije toga bila korisnik invalidske mirovine (zbog psihičkih tegoba), te kupljena sva moguća oprema, shvatilo se da nemaju što raditi te je zavod ubrzo rasformiran. Očito je da se na sličan način povijest ponavlja.
Kako se u slučaju nepriznavanja inkluzivnoga dodatka umrlima u tijeku postupka nije pravno razmišljalo i srljalo se u nepotrebne sporove, a nakon izgubljenih sporova podnosilo žalbe višim instancama, napravit ćemo male usporedbe, odnosno prispodobe s postupanjima u mirovinskim postupcima kada netko umre tijekom postupka pa se postavlja pitanje nasljeđivanja.
Ako podnositelj zahtjeva za mirovinu u tijeku postupka umre, postupak se nastavlja do utvrđivanja postojanja prava umrloga kao stranke u postupku. Zakonom o mirovinskom osiguranju propisano je da se mirovine ne nasljeđuju. Međutim, sve pripadajuće svote mirovina, dospjele do dana smrti, nasljeđuju se i pripadaju zakonitim nasljednicima kao imovina.
Slično tumačenje treba vrijediti i za inkluzivne dodatke, koji se također ne nasljeđuju, ali dospjele a neisplaćene svote toga dodatka, dospjele do dana smrti, nasljeđuju se. Zato se svi nedovršeni postupci za utvrđivanje prava na inkluzivni dodatak moraju dovršiti, kako bi se znalo ima li netko ima pravo na taj dodatak ili nema, a tek nakon toga priznavati to pravo nasljednicima, odnosno obitelji.
Posebno se naglašava da se u postupcima utvrđivanja i priznavanja prava primjenjuje Zakon o upravnom postupku jednako kao i u postupcima za mirovine.
Zabrinjavajuća je i okolnost da je za nadzor zakonitosti rada nad Zavodom za socijalnu skrb i Zavodom za mirovinsko osiguranje zaduženo isto ministarstvo, a istodobno primjenjuje različita tumačenja propisa na iste pravne situacije. Za takva različita pravna shvaćanja postoji narodna izreka: »Ne zna ljevica što radi desnica.«
Ministar rada, mirovinskoga osiguranja, obitelji i socijalne skrbi je politička osoba. Dakle ne mora biti pravnik. Ipak snosi političku odgovornost za promašaje rada njegova ministarstva. Za razliku od ministra, tajnici i ostalo stručno osoblje ministarstva i Zavoda za socijalnu skrb trebaju biti stručne osobe koje trebaju snositi stručnu odgovornost, posebice ako nisu upozoravali na pogrješne primjene i tumačenja zakonskih propisa. Bez odgovornosti, kako hijerarhijske tako i vodoravne, nema demokracije.
