PITALI STE • Postoji li recept za bliskost?

Poštovana, kada sam došla u obitelj svojega supruga, najprije me fascinirala njihova povezanost jer sve rade zajedno. No nije trebalo dugo da shvatim koliko su njihovi odnosi hladni. Nema među njima bliskosti iako sve rade zajedno. Što je najgore, ni meni ne dopuštaju razviti bliskost, uključujući i mojega supruga kojemu je to sve normalno – pa mi prigovara da ću razmaziti djecu. Postoji li neki recept za razvijanje bliskosti?

Emocionalna bliskost duboka je, intimna veza između dvoje ljudi, temeljena na međusobnom razumijevanju, povjerenju i prihvaćanju. To je osjećaj da osobe jedna drugu zaista »vide« i razumiju, bez potrebe za pretvaranjem. U psihologiji se emocionalna bliskost smatra ključnim elementom za stvaranje i održavanje zdravih i ispunjenih odnosa, bilo da je riječ o supružničkim, obiteljskim ili prijateljskim vezama.

Snažnije od dodira

Važno je razlikovati emocionalnu bliskost od fizičke. Fizička bliskost odnosi se na fizički dodir, zagrljaje, poljupce ili spolnu aktivnost. Iako fizička bliskost često prati emocionalnu, nije joj nuždan preduvjet. Može se imati vrlo strastven fizički odnos bez emocionalne povezanosti, kao što se može osjećati duboka emocionalna bliskost s nekim s kime osoba nema fizički kontakt. Emocionalna je bliskost bit odnosa, a fizička je samo jedan od načina na koji se ona može izraziti. Emocionalna se bliskost sastoji od nekoliko ključnih komponenata koje se nadopunjuju, poput povjerenja, ranjivosti, empatije, prihvaćanja. Emocionalna bliskost nije nešto što se događa preko noći, nego je to stalna praksa. Potrebno je vrijeme i predanost, a nagrade su neprocjenjive.

Povjerenje je osnova svakoga bliskoga odnosa. Ono je mnogo više od puke vjere da osoba ne će biti prevarena ili da joj se ne će lagati. Ono obuhvaća vjerovanje da je druga osoba iskrena u svojim namjerama i da ima na umu najbolje interese svojega bližnjega, čak i kada donosi teške odluke. Povjerenje se gradi postupno, dosljednim ispunjavanjem obećanja, pokazivanjem pouzdanosti i potpore u teškim trenutcima. Kad postoji povjerenje, osoba se osjeća sigurno i zaštićeno, što omogućuje pojedincu da bude ranjiv i otvoren. Bez povjerenja komunikacija je površna, a strah od povrede sprječava istinsko povezivanje. Povjerenje se gradi dosljednošću, što znači održavanjem obećanja, čak i onih malih, što upućuje na to da je osoba pouzdana. Transparentnost je još jedan put kojim se gradi povjerenje. Otvorenošću u mislima i osjećajima, čak i kada je teško, gradi se iskrenost. Pouzdanost – biti tu za drugu osobu kada joj je najpotrebnije, bez obzira na sve, jača osjećaj sigurnosti.

Slabost i snaga

Ranjivost je ključna komponenta koja omogućuje stvarno povezivanje s drugima. To nije znak slabosti, nego hrabrosti. Osoba dopušta sebi pokazivanje svojih strahova, nesigurnosti, pogrješaka i slabosti, umjesto da ih skriva. To je čin otvaranja srca, dijeljenja onih dijelova sebe za koje se osoba boji da će ih drugi osuditi. Emocionalna bliskost cvjeta kad se tko osjeća sigurno pokazati tko je uistinu, znajući da će biti prihvaćen, a ne osuđivan ili iskorišten. Ranjivost stvara prostor za empatiju i potiče drugu osobu da se i ona otvori, stvarajući recipročan krug povjerenja i bliskosti.

Ranjivost, koliko god bila teška i zahtjevna, omogućava dublje povezivanje jer kad se tko otvori, daje drugoj osobi priliku da je uistinu upozna. Nadalje, ranjivost smanjuje usamljenost jer dijeljenjem vlastitih osjećaja osoba shvaća da nije sama u svojim strahovima i nesigurnostima. Potiče autentičnost jer ranjivost omogućava osobi da bude ono što jest, umjesto da se pretvara i skriva iza svojih postupaka.

Empatija i cipele

Empatija je važna komponenta emocionalne bliskosti. To je sposobnost razumijevanja i mogućnosti osjećanja osjećaja druge osobe kao da su vlastiti. Ona je mnogo više od pukoga sažaljenja. To je aktivno slušanje i pokušaj da se tko stavi u cipele druge osobe, bez prosuđivanja. Tako osoba osjeća da je druga osoba zaista sluša i razumije, što potiče na dublje otvaranje i jačanje veze. Kada netko kaže: »Razumijem kako se osjećaš«, a osoba zna da to zaista misli, osjećaj povezanosti je neprocjenjiv. Empatija stvara osjećaj validacije, potvrđujući da su osobni osjećaji i iskustva važni.

Empatija se razvija aktivnim slušanjem, slušanjem bez prekidanja ili razmišljanja o vlastitom odgovoru; razvija se postavljanjem pitanja, otvorenih pitanja koja potiču razumijevanje osjećaja i perspektive druge osobe; obraćanjem pozornosti na neverbalnu komunikaciju jer ljudsko tijelo govori mnogo toga.

Prihvatiti, a ne osuditi

Prihvaćanje kao odlika emocionalne bliskosti temelj je bezuvjetne ljubavi i potpore. Ono uključuje shvaćanje da druga osoba nije savršena i da je se voli i poštuje unatoč njezinim manama, a ne zbog njih. Prihvaćanje se očituje kada tko ne pokušava promijeniti drugu osobu kako bi odgovarala osobnim očekivanjima. Jedino osjećaj prihvaćenosti osigurava autentičnost jer se tada lakše iskazuju osjećaji i mišljenja bez straha od odbacivanja. To je osjećaj da se tko voli zbog onoga što jest, sa svim vrlinama i manama, a ne zbog onoga što bi trebala biti.

Prihvaćanje se manifestira odsutnošću osuđivanja, slušanjem bez kritike ili prosuđivanja, potporom odlukama druge osobe čak i ako postoji neslaganje, sve dok su te odluke zdrave i ne nanose štetu. Očituje se i ohrabrenjem odnosno slavljenjem jedinstvenosti i autentičnosti druge osobe.

Dobrobiti bliskosti

Emocionalna bliskost ima brojne dobrobiti za mentalno i fizičko zdravlje. Bliski odnosi pružaju osjećaj pripadnosti i potpore, što može smanjiti razinu stresa, anksioznosti i depresije. Ljudi s jakim emocionalnim vezama lakše se nose sa životnim izazovima jer znaju da nisu sami. Kada postoji emocionalna bliskost, ljudi se lakše izražavaju i rješavaju sukobe na konstruktivan način. Emocionalna bliskost vodi k ispunjenomu životu jer osjećaj povezanosti s drugima daje smisao i radost životu.

Izgradnja emocionalne bliskosti proces je koji zahtijeva vrijeme i trud. Emocionalna bliskost nije nešto što se događa preko noći, nego je to stalna praksa. Potrebno je vrijeme i predanost, a nagrade su neprocjenjive. To je osjećaj pripadanja, viđenosti i prihvaćenosti. To je ono što nas čini ljudima i daje smisao našim životima.

Kako se zbližiti s vlastitim djetetom?

Emocionalna bliskost između roditelja i djece temelj je za djetetov zdrav psihološki razvoj. Ta veza, često nazivana privrženost, ne formira se preko noći, nego je rezultat dosljednoga, brižnoga i empatičnoga ponašanja roditelja. Emocionalna bliskost djetetu pruža osjećaj sigurnosti, prihvaćenosti i ljubavi, što je ključno za razvoj samopouzdanja, emocionalne inteligencije i otpornosti na stres u kasnijem životu.
Među ključnim je roditeljskim postupcima za razvoj emocionalne bliskosti odgovaranje na djetetove potrebe jer od prvih dana života, kada roditelji dosljedno i brzo reagiraju na plač, glad ili potrebu za dodirom, dijete uči da je svijet sigurno mjesto i da se na odrasle može osloniti. Ta rana dosljednost stvara temelj za siguran stil privrženosti. Aktivno slušanje i validacija osjećaja kod djeteta stvara osjećaj bliskosti. Umjesto da omalovažavaju djetetove osjećaje rečenicama poput ove: »Nemoj plakati, to nije ništa strašno«, roditelji bi trebali aktivno slušati i validirati djetetove emocije. Rečenice poput ove: »Vidim da si ljut, žao mi je što se to dogodilo« pomažu djetetu da razumije i prihvati svoje osjećaje, umjesto da ih potiskuje. Emocionalna se bliskost gradi kroz zajednička iskustva. To ne mora biti ništa veliko; dovoljno je da roditelji svaki dan odvoje vrijeme za igru, razgovor ili čitanje priče, bez ometanja mobitela ili drugih uređaja. To djetetu šalje poruku da je važno i vrijedno pažnje. Nadalje, postavljanje jasnih granica s ljubavlju. Granice su djetetu potrebne za osjećaj sigurnosti. Kada roditelji postavljaju jasna, ali pravedna pravila, oni pokazuju djetetu da im je stalo do njihove dobrobiti. Važno je objasniti zašto su granice postavljene, umjesto da se nameću autoritarno. To potiče suradnju i razumijevanje. Roditelji koji su spremni pokazati svoju ranjivost, na primjer, ispričati se za pogrješku ili podijeliti svoju tugu, uče dijete da je u redu biti nesavršen. To stvara realističan model ponašanja i potiče dijete da se ne boji pogriješiti.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA