S MOLITVOM OTČEVOM NEMA ŠALE Što znače neki zazivi iz Otčenaša?

Foto: Shutterstock

Iako je o tome bilo govora, neki vjernici nisu imali prilike čuti i doznati značenje molitve Otčenaša, a jako je važno, jer je to molitva Gospodnja koja nas vodi kroz život i koju molimo svaki dan. Možete li objasniti dva zaziva: 1. »Kako na nebu tako i na zemlji« – neki ljudi u šali kažu da tko (se) je patio ili uživao na zemlji, tako će mu biti i na nebu. 2. »Ne uvedi nas u napast« – kako je to mišljeno, jer je i papa Franjo predlagao promjenu? Vaš je stručni odgovor uvjerljiv i važno je poslanje u današnjem brzopletom svijetu.

Čitatelj J. K.

Da bismo odgovorili na Vaša pitanja, posegnuli smo ponajprije za Katekizmom Katoličke Crkve (KKC) koji nam na jasan način tumači »molitvu Gospodnju – Očenaš«, koju naziva i »sažetkom svega evanđelja«. No da bismo odgovorili na Vaše drugo pitanje, prije ćemo se poslužiti člankom »I ne uvedi nas u napast« što ga je objavio naš poznati pokojni bibličar dr. fra Celestin Tomić u »Obnovljenom životu« u listopadu 1991., kako ne bismo ponavljali ono što ste nedavno mogli pročitati i na stranicama našega tjednika.

»Neka nitko… ne kaže: Bog me napastuje«

Dr. Tomić piše: »Molitvu Gospodnju naučili smo dok smo još bili djeca. Ponavljali smo je napamet, svjesni da oni koji nas uče: majka, otac, vjeroučitelj, Crkva, znaju njezin sadržaj i bogatstvo i da u toj molitvi izriču ono što im je na srcu, svoje životno iskustvo. (…) Prihvatili smo je kao molitvu zajedništva s onima koji nas ljube i tako smo uplovili u dugu rijeku te molitve koja izvire iz Isusova srca i preko apostola kroz vjekove teče do nas. Ta molitva, iako duboka, može postati bezlična, prazna, daleko od naših problema, od naših života. (…) Ako je naprotiv molimo u vjeri i ljubavi, kao učenici Isusovi, kao Božji sinovi, uvijek ćemo otkriti nešto novo, preko čega smo prije prolazili i dolazimo do novog otkrića. A često se zbunimo i šokiraju nas neki izričaji kao: ‘Ne uvedi nas u napast!’ Zar Bog, Otac, može nas uvesti u napast? ‘Neka nitko kad je napastovan ne kaže: Bog me napastuje!’ dovikuje Jakov (Jak 1, 13). Što znače te riječi, taj vapaj, taj krik kojim Luka završava molitvu najljepšu i najdražu?« Dr. Tomić u objašnjenju – koji ne možemo prenijeti u cijelosti – navodi po nama važno tumačenje pokojnoga milanskoga kardinala Carla Marije Martinija, koji je i sam bio bibličar: »Pod pojmom napasti ne misli se samo, barem ne izravno, na nagon da činimo zlo. Napast je nešto mnogo suptilnije, nešto dramatičnije i opasnije… bježanje od stvarnog, zatvaranje očiju, skrivanje… Sastoji se u lijenosti, u strahu da ne poduzmemo ono što bismo trebali poduzeti, da ne poduzmemo ono na što nas Bog, Crkva i svijet zovu… da padnemo u ozračje lakomislenosti i udobnosti i nagodbe, zla, bježanja i nezanimanja u kojem dozrijeva naša odluka da ne izaberemo što bismo morali izabrati, odluka da se ne odlučimo za ono za što bismo se morali odlučiti, da pobjegnemo od odgovornosti.«

Moli se za Duha razlučivanja i jakosti

KKC za prošnju »Ne uvedi nas u napast« ističe da »seže u korijen prethodne, jer su naši grijesi plod pristanka na napast«. »Molimo našeg Oca da nas u nju ne ‘uvede’. Teško je grčki izraz prevesti jednom riječju: znači ‘ne dopusti unići u’, ‘ne dopusti da podlegnemo napasti’«, jer Bog ne napastuje nikoga, »naprotiv, želi nas od nje osloboditi«. »Mi ga molimo da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh. Uključeni smo u borbu ‘između tijela i Duha’. Ova prošnja moli Duha razlučivanja i jakosti« (KKC, 2847), no ta borba i pobjeda nisu moguće bez molitve te »ovom prošnjom našemu Ocu Krist nas sjedinjuje sa svojom borbom i agonijom« (KKC, 2849).

Objašnjavajući svih sedam prošnji Otčenaša, Katekizam Katoličke Crkve donosi i objašnjenje zaziva o kojem – doduše, malo izmijenjeno – i Vi pitate na prvom mjestu, a koji cjelovito glasi: »Budi volja tvoja kako na nebu tako i za zemlji.« Tako u broju 2822 KKC tumači da je »volja našeg Oca ‘da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine’« te da je strpljiv i da »neće da tko propadne«, te nastavlja: »U Kristu, i to njegovom voljom, volja je Očeva jednom zauvijek savršeno ostvarena«, a »u molitvi svoje smrtne borbe on potpuno pristaje uz volju Očevu« (KKC, 2824). Mi u Otčenašu, posebno u ovom zazivu »molimo Oca našeg da ujedini našu volju s voljom svoga Sina da vršimo njegovu volju, nacrt njegova spasenja za život svijeta«.

»Da zemlja više ne bude različna od neba«

»Mi smo za to u osnovi nemoćni, ali sjedinjeni s Isusom i snagom njegova Svetoga Duha možemo mu predati svoju volju i odlučiti da biramo ono što je njegov Sin uvijek izabrao: činiti što je Ocu milo. Prianjajući uz Krista možemo s njime postati jedan duh, i tako vršiti njegovu volju; tako da će ona biti savršeno ispunjena na zemlji kao na nebu«, piše Katekizam i poziva nas da promatramo kako nas Isus uči biti poniznima, očitujući nam kako naša krjepost ne ovisi samo o našem nastojanju, nego i o milosti Božjoj: »On ovdje zapovijeda svakom vjerniku koji moli da to čini općenito za cijelu zemlju. On, naime, ne kaže: ‘Budi volja tvoja’ u meni ili u vama, nego ‘po svoj zemlji’: i to zato da zabluda bude otklonjena, a da tu zavlada istina da mana bude uništena, a procvjeta krepost, i da zemlja više ne bude različna od neba« (KKC, 2826), kaže Katekizam i zaključno najbolje objašnjava: »Riječi: ‘Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji’ možemo još, bez povrede istine, prevesti: tako u Crkvi kako i u našem Gospodinu Isusu Kristu; tako u Zaručnici s kojom je on zaručen kako i u Zaručniku koji je izvršio volju Očevu.«

IZVORGlas Koncila br. 11/2018.
Prethodni članakOD SRAMOTE DO ZNAKA SPASENJA Paradoks križa – najmračnija točka i najsjajnija svjetlost
Sljedeći članakPREŠUĆENI IDEALI Osvješćenje po Zvonku Bušiću