SECIRAO JE KULTURNA I SOCIJALNA STAJALIŠTA LIBERALNIH MEDIJA Matija Manjarić – za katoličku dosljednost

Matija Manjarić

Ime Matije Manjarića danas je i znalcima razvoja Hrvatskoga katoličkoga pokreta i hrvatske katoličke književnosti XX. st. slabo poznato iako je upravo on svojim kritikama katolički pokret i književnost usmjerio k traženju novih putova kritičke argumentacije i produkcijske afirmacije.

Rođen je 4. veljače 1877. u Srijemskoj Mitrovici. Nakon završenoga studija filozofije i bogoslovlja zaređen je za svećenika 1899. Dvije godine djelovao je u župi Otok kao kapelan, zatim kratko u Komletincima i Đakovu, a 1902. – 1917. bio je prefekt Dječačkoga sjemeništa u Osijeku, zatim i rektor do 1920., kada je imenovan upraviteljem biskupijskoga konvikta i kanonikom. Nažalost, mlad je započeo pobolijevati na plućima. Umro je od tuberkuloze 1. svibnja 1921. u Osijeku.

Manjarićevo je publicističko djelovanje neizostavno za razumijevanje idejnih kretanja među hrvatskim katolicima početkom
XX. st.

Uz navedene dužnosti, bio je aktivan u Hrvatskom katoličkom pokretu. Članke je objavljivao u »Hrvatskoj straži«, »Vrhbosni«, »Luči« i dnevniku »Hrvatstvo«. Slijedeći kritike modernizma koje su dali pape Pio IX., Lav XIII. i Pio X., on je »poput biskupa Mahnića, neustrašivo braneći čistoću katoličkoga načela, sa skepsom… gledao na svaki pothvat koji odmah na početku otvoreno i jasno nije iznio načelno stajalište«. »U pitanju načela nije poznavao kompromis, pa je svagdje i u svemu tražio primjenu katoličkih načela s tolikom dosljednošću da su mu to mnogi zamjerali…« (A. Pavlović). Posebice je kritizirao kulturna i socijalna stajališta liberalnoga tiska. U tom je smislu važno djelo »Kulturna načela i rad naprednjaka«, objavljeno 1909. – 1910. u nastavcima u »Hrvatskoj straži«, a potom i kao knjiga 1910. »Mi imamo dokazati«, piše on, »da se oni samo zovu ‘naprednjaci’, ali da to nipošto nijesu, da su pravi natražnjaci u Hrvatskoj, da vode hrvatski narod u očiti nazadak, i da će ga dovesti, bude li ih on slijedio, u sigurnu propast.« Isto tako, bio je jedan od prvih kritičara liberalizma i antiklerikalizma braće Radić, kao i liberalnoga pravaštva.

I u književnim pitanjima bio je blizak stajalištima biskupa Mahnića, odnosno njegovoj filozofijskoj kritici modernizma s pozicije »aut-aut – ili-ili«, samim time i njegovoj »negativnoj« odnosno »etičkoj kritici«. Mahnić je naime u časopisu »Hrvatskoj straži«, pokrenutom 1903. kao prvi filozofijski časopis u Hrvata, redomice podvrgavao hrvatsku i stranu književnost kritici. Vodeći se načelom jedinstva istine, dobrote i ljepote, držao je da se etička i estetička prosudba nikako ne mogu odvojiti, nego dapače etika uvjetuje estetiku i sebi je podlaže, pa je samim tim etička prosudba djela ujedno estetički pravorijek. Samim time on se estetikom i nije bavio.

S tih pozicija Manjarić je, kao i Mahnić, uskoro ušao u polemiku i s katolicima, kako klerom tako i laicima. Kada je naime urednik »Katoličkoga lista« Svetozar Rittig objavio članak »Ton našega novinstva«, u kojem je i od katolika i od liberala tražio više koncilijantnosti i snošljivosti, Manjarić je u »Vrhbosni« započeo niz članka »Naši salezijevci i jeronimovci«, optuživši Rittiga, a potom i književnika svećenika Ferdu Rožića kao »salezijevce«, koji su pali u idejnu zabludu, vjerničku mlakost i popustljivost prema »naprednjacima«. »Jeronimovski« žestoko kritizirao je i mlade katoličke književnike Ljubomira Marakovića i Petra Grgca, zaključivši da su nazori obojice mladih literata »u bitnoj opreci s temeljnim načelima kat. estetike, pa i pozitivnim crkvenim propisima i naputcima«.

Iako s Mahnićem u punom jedinstvu kada je bila riječ o kulturnim pitanjima, politički nije dijelio njegov jugoslavenski optimizam, koji je doduše zbog talijanskih presizanja na hrvatsku obalu Jadrana i njegovih ekumenskih uvjerenja bio posve pragmatičkoga značaja jer se krčki biskup, iako rodom Slovenac, držao kremenitim Hrvatom. Pa kada je jedan od mladih Mahnićevih sljedbenika Petar Rogulja 1916. u »Luči« objavio programski članak »Pred zoru«, u kojem se zbog nacionalnih i ekumenskih ciljeva zauzeo za jugoslavensku političku opciju (ta je struja nazvana »nacionalci«), smatrajući da treba izbjegavati unutarnacionalne političke sukobe i sukobe sa Srbima, Manjarić je stao na tomu da takvom politikom katolici Hrvati mogu samo izgubiti. Napisao je, svjedoči u svojoj knjizi »Kakvi smo bili?« Velimir Deželić ml., cijelu knjigu kao odgovor Rogulji, ali je na njegovu molbu nije objavio kako se u ratno vrijeme ne bi stvarala dublja podjela među katolicima. Time se, nasuprot »nacionalcima«, svrstao na stranu »integralaca«, kojima je pripadala većina slavonskoga i vrhbosanskoga klera te intelektualci okupljeni oko listova »Dan«, »Vrhbosna« i »Hrvatski dnevnik«. Mahnić je formalno bio neutralan, a potkraj života, nakon povratka iz talijanskoga zarobljeništva, podržao je političku liniju »nacionalaca« u uvjerenju da će Hrvati time obraniti svoje državno pravo na istočnoj obali Jadrana, a katolici se crkveno približiti pravoslavlju.

Ostalo je iza Manjarića i rukopisne građe. Nedvojbeno, bijaše domoljub i borac za katoličku dosljednost, čije je djelo važno za razumijevanje idejnih kretanja među hrvatskim katolicima u prvim dvama desetljećima XX. st.

IZVORGlas Koncila br. 46/2018.
Prethodni članakDUHOVNA JUTRA ZA DOBAR DAN Ohrabrenje iz telefona
Sljedeći članakKAD DOĐE TRENUTAK DA DJECA ODU Zrelo odvajanje