Sadašnja događanja vezana uz svinjsku kugu i zabranu svinjokolja samo su završna etapa propadanja sela i seljaka. Selo i poljoprivreda, a posebice seljak individualac i njegov OPG, našli su se u začaranu krugu neugodnih iznenađenja, u početku slučajnih, a kasnije programiranih, iz kojih dosadašnje politike naše države nisu pronalazile zadovoljavajuća rješenja. Donošenje brojnih propisa i uvođenje raznih evidencija zakonima i pravilnicima ili provedbom direktiva Europske unije, a sve s ciljem potpune kontrole radi navodnoga poticanja proizvodnje hrane, potvrđuje da je aktualna politika dostigla »prag svoje nesposobnosti«.
Nastaju posljedice suprotne od očekivanih, osim ako neki od vladajućih nisu baš tako i htjeli, možda zbog ostvarenja prikrivenih ciljeva pojedinih interesnih skupina, a možda zbog neznanja. Možda nekima smeta mali nezavisni OPG, koji je samodostatan u svojoj proizvodnji, pa ne može biti potkupljivan sitnišem. Povijest dosadašnjih politika prema selu i utjecaj ideologija na društveno-ekonomske odnose na selu jedan su od putova za razumijevanje sadašnjih problema.
Činjenice. Kod prosudbe važnosti sela i poljoprivrede polazna osnova treba biti da Hrvatska raspolaže s više od tri milijuna hektara poljoprivrednih površina, od čega je više od dva milijuna hektara obradivih površina. Od toga seljačka gospodarstva raspolažu s četiri petine obradivoga zemljišta i ukupnoga stočnoga fonda. Prosječna je veličina seljačkoga gospodarstva nažalost manja od tri hektara. Dakle, radi se o pretežno manjim obiteljskim gospodarstvima. Odnosi uspostavljeni u početcima naše države nastali su kao posljedica zabrana bivšega poretka koji nije dopuštao posjede veće od 10 ha.
Bivši poredak. Nije bila omiljena nezavisnost i samostalnost seljaka (osobito »kulaka«). Seljaka su pokušavali kolektivizirati i na sve druge načine držati pod kontrolom. Bilo je proskribirano čak i ime seljak pa se umjesto toga u upotrebu uvodio zemljoradnik, individualni poljoprivredni proizvođač, individualni poljoprivrednik, udruženi poljoprivrednik i slično. Takvi su nazivi bili u svim zakonskim propisima, posebice u zdravstvu i mirovinskom osiguranju, a imali su zaštitničku svrhu s određenim povlasticama. Dakle unatoč činjenici da su »srp i čekić« bili jedno od važnih simbola bivšega poretka, seljak i selo bili su zbog ideoloških razloga dijeljeni na podskupine, za razliku od radništva, koje je svrstavano u jedinstvenu skupinu s činovnicima i službenicima.
Ime je sve. Ni danas nije sve jasno s nazivljem seljak. U politici i u zakonima pretežno se govori ili piše o poljoprivredniku ili poljodjelcu, a sve češće i o farmeru. Politika preko propisa i javnih medija pokazuje da se srami svojega jezika, pa i upotrebe riječi seljak. Jedini je pokojni Josip Pankretić, političar i saborski zastupnik, izvorni seljak, koji je kao zastupnik u Saboru na pokušaj obezvrjeđivanja njegovih osobnih kvaliteta zbog činjenice da je bio seljak po zanimanju, odgovorio svojim političkim protivnicima da je ponosan što je seljak za razliku od »seljačina« koji mu to predbacuju.
Čuvanje identiteta. Zašto se seljak kao pripadnik određenoga društvenoga sloja (klase ili staleža) mora stalno boriti za očuvanje poštovanja i dostojanstva svojega imena, a time i ekonomsko-socijalnoga položaja i podnositi ideološke i jezične napade na svoj status i svoje selo, dakle identitet?
Zašto je iz službenih popisa mjesta nestala riječ »selo« te je zamijenjena nazivom »naselje«? Sačuvao se samo običaj, kao način života na selu (kolinja ili svinjokolje, sajmovi i proštenja) kao posljednji ostatak identiteta sela, zapravo naroda. Popularnu izreku: »Neka propadne selo, ali ne i običaj« treba promijeniti u: »Ne smije propasti ni selo ni običaj.«
Zato, unatoč brojnim nepravdama, selo i seljaštvo trebaju ostati i dalje poseban društveni sloj koji ima svoj identitet, koji je bitan za obiteljski način života u Hrvatskoj, ali i za svojstven način proizvodnje hrane. Želja za očuvanjem te tradicije ne znači protivljenje industrijskomu načinu proizvodnje hrane. Primjerice u Kanadi u kojoj su farme u prosjeku veće od farma u SAD-u opstaju i dalje mali seljaci koji iznose svoje proizvode na klasične tržnice.
Čuvanje teritorija i prostora. Istina je da seljak nije više brojan kao nekada, ali je još uvijek najstabilniji dio našega društva. To je dokazano i u posljednjem ratu. Prvi je išao u obranu, a zadnji je napuštao dom i zemlju. Zbog svojih obveza prema svojoj stoci, svinjama i peradi trpio je privremeni teror okupatora, a često platio i glavom. Unatoč činjenici da su kao dio hrvatskoga pučanstva sve malobrojniji, seljaci su još uvijek važan stup naroda, a to moraju ostati i u budućnosti. Ni jedna vlast nema pravo odricati se seljaka i njegova načina života.
EU i direktive. Čak i bivša SFRJ, unatoč ideološkim predrasudama, nije službeno vodila politiku potpunoga uništenja sela. Odustala je od seljačkih radnih zadruga (po uzoru na ruske kolhoze i sovhoze), unatoč direktivama Sovjetskoga Saveza. Zato ni Republika Hrvatska ne treba doslovno provoditi sve direktive Europske unije ako bi se njima zatiralo naše selo, običaji, sajmovi i proštenja, a time i naša tradicija te posljedično i vjera, što sve čini naš hrvatski identitet. Hrvatski je seljak uvijek imao snage i upornosti izdržati sve ideološke napade i preživjeti. Ipak postavlja se pitanje hoće li mu to i dalje uspijevati.
