Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu. Iv 1, 31
Možda je moguće promatranjem čudesne prirode, koja daje naslutiti svrhu, otkriti Boga. Tko na pustom otoku u pijesku pronađe sat, pretpostavit će da postoji majstor koji ga je načinio. Međutim, o tom neprisutnom autoru ništa se ne zna. Skriveni i nepoznati Bog draška maštu. S druge strane, jedno je sigurno – ja postoji. Postoji nešto što doživljava, misli, pita se – ja. Postoji nešto, a ne ništa. Nitko sama sebe sebi nije dao. Već to daje naslutiti da postoji Netko tko je čovjeka pozvao u život. No o njemu se i dalje ništa ne zna. Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim, kaže psalmist. No taj Bog ostaje beskrajno dalek i može se samo zamišljati kakav je.
Ivan Krstitelj, premda Isusa nije poznavao, prepoznao je u njemu Sina Božjega, onoga koji ima doći pročistiti i spasiti čovjeka. Kako to da ga je on prepoznao, a mnogi nisu? Mogao ga je prepoznati jer je to snažno želio. Pripremao se molitvom i postom, bio je silno zainteresiran za Boga, živio je u pustinji da bi se što više otvorio Duhu. Pripremio je put Gospodinu – ne samo u dušama drugih, nego prvo u svojoj. Ako vjernik nije nikada prepoznao Boga, susreo ga, ta vjera ne može preobraziti život. Pokojni Tomislav Ivančić otišao je 1975. u rodni Davor. Bio je čitao kako su apostoli i mnogi svetci doživjeli izlijevanje Duha Svetoga – susreli Boga, doživjeli ga cijelim bićem, te su onda mogli svjedočiti. Budući da je potreban 21 dan da se pile izleže iz jaja, odlučio je da će i on toliko dana klečati i moliti za »Silu odozgo«. »Isuse, daj, Isuse, daj, kad si dao tolikima drugima, daj i meni, hoću i ja…« Ništa. Već je bio gotovo odustao. I 2. kolovoza 1975. navečer, prije spavanja, doživio je silinu Duha. Prepoznao Ga je.
