SLOBODA I POŠTIVANJE PRAVA NA KRŠĆASKI ODGOJ U 1945. GODINI Katoličke gimnazije po uspjehu na prvom mjestu

Karitativna djelatnost bl. Alojzija Stepinca (79)

Franjevačka gimnazija u Visokom

Nakon što je u prošloj nizanki objavljeno nadbiskupovo zauzimanje za na smrt osuđenoga župnika zagrebačke župe sv. Obitelji Petra Kovačića, u dopisu poslanom 3. kolovoza 1946. Predsjedništvu Vlade Federalne Hrvatske, u nastavku se istoga dopisa nadbiskup dotaknuo i druge dvojice svećenika osuđenih na smrt – Matije Crnkovića, župnika u Ludbregu, i Henrika Krodera, župnika u Vratišincu:

»Danas je doznao ovaj nadb. duh. stol, da su opet na smrt osuđeni Matija Crnković, župnik u Ludbregu, i Henrik Kroder, župnik u Vratišincu. Radi čega su ova dvojica svećenika osuđeni na tako strašnu kaznu, nije poznato, ali je sasvim sigurno, da si ni jedan od njih nije okrvavio ruke bilo čime, jer su poznati kao uzorni svećenici. Umoljava se Vis. Naslov, ako su doista i ovi svećenici osuđeni na smrt, da se pomiluju. Ako bi se ovako nastavilo i dalje sa proganjanjem svećenika, nemoguće je da se srede prilike između crkve i države, jer je ovaj postupak otvorena borba proti Crkve i svećenstva (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 205.).

»Nije se bavio nikakvom politikom«

Preporuka molbe koju je majka uhićenoga Stanka Kačečnika uputila vlastima, s izjavom nadbiskupskoga tajnika dr. Ivana Šalića o čestitosti uhićenika, 9. kolovoza i 9. rujna 1945.:

»IZJAVA

Kojom potpisani nadb. tajnik potvrđuje, da je Stanko Kačečnik, bivši bogoslov, kasnije student prava i činovnik ministarstva pravosuđa i bogoštovlja, podpisanome osobno poznat. Pod prisegom mogu potvrditi, da mi nije ništa poznato, da se spomenuti Stanko Kačečnik bavio kakvom politikom i političkom agitacijom. Poznat je kao vrlo povučen i miran mladić, a na mahove je pokazivao i duševnu rastrojenost…

Dne 9. IX. 45. preuzv. g. ndb. preporučio je molbu majke g. Stanka Kačečnika upućenoj Privremenoj narodnoj skupštini (Predsjedništvu) na ruke dr. Ribara (Ivana, op. a.), da se imenovanoga pomiluje, jer je navodno osuđen na smrt. Istoga dana preporučio je g. Stanka Kačečnika ndb. tajnik Šalić dr. Matiji Petliću, župniku u Bgdu, da tu molbu predade g. Ribaru, predsj. Privrem. Narodne Skupštine« (str. 205.-206.).

Vlastoručno napisana preporuka za pomilovanje dr. Vladimira Šverljuge, 11. kolovoza 1945.:

»Molbu gđe Šverljuga kojom moli pomilovanje dr. Stanka Šverljuge toplo preporučujem jer ga poznam niz godina i znam da se u ove zadnje četiri godine nije bavio nikakovom politikom i zaslužuje da bude smjesta pušten na slobodu« (str. 206.).

»Do danas nije postojala nikakova veza«

Pismo dr. Vladimiru Bakariću, predsjedniku Vlade Federalne Hrvatske, u kojemu traži slobodu i poštivanje prava Crkve i roditelja na kršćanski odgoj, 11. kolovoza 1945.:

»Ovih je dana kod nas službeno završena obuka u osnovnim i srednjim školama. Prije no što započne nova školska godina, mjerodavni faktori prosvjetnih vlasti spremaju dalekosežne prijedloge za reformu nastave u državnim školama. S tim u vezi smatram svojom dužnošću, da iznesem stajalište i poglede Katoličke Crkve na pitanje odgoja, napose vjerskog odgoja mladeži. U tom cilju čast mi je podnijeti ovu predstavku sa željom, da posluži kao priprema teškog i odgovornog posla oko pravilnog uređenja školskog pitanja u novim prilikama. To tim više, što do danas nije u ovom sklopu postojala nikakova veza državnih vlasti s Katoličkom Crkvom:

1. Ponajprije moram upozoriti na stanje, u kojem su Katoličku Crkvu zatekli događaji u travnju 1941. dotično u svibnju 1945. godine. To je potrebno, da bude jasna razlika u položaju, u kojem se danas nalazi Katolička Crkva na području odgojnih pitanja, prema položaju, u kojem je bila prije početka ovog rata.

»Ističem, da te privatne škole pod upravom Crkve nisu bile konfesionalne u ekskluzivnom smislu. Njih su polazili učenici katoličke vjere, kao i pravoslavci, muslimani i jevreji. I to u gradovima, kao npr. u Zagrebu, gdje su imali priliku posjećivati i druge državne škole. A ipak su ti roditelji žrtvovali i posebnu školarinu samo da mogu svoju djecu slati u privatne škole Katoličke Crkve s pravom javnosti.«

U predratnoj Jugoslaviji Katolička je Crkva imala pravo sudjelovanja kod odgoja mladeži u svim državnim i privatnim školama time, što je vjerska obuka bila obavezatna po 2 sata tjedno, izuzevši škole, koje su podpadale pod Ministarstvo trgovine. A i tu je bilo načelno odobrena vjeronaučna obuka, tek ju je trebalo naredne školske godine 1941.-1942. provesti u djelo… Osim toga, Katolička je Crkva imala pravo, koje joj je bilo zajamčeno i neprimljenim konkordatom, da osniva privatne škole, kao što su nadbiskupske i biskupske gimnazije u Zagrebu, Travniku, Splitu i Šent Vidu, pa niz zavoda pojedinih crkvenih redova, kao što su gimnazije franjevaca u Visokom, Širokom Brijegu, Badiji, Sinju, Varaždinu, pa dominikanska gimnazija u Bolu na Braču, gimnazija i preparandija sestara milosrdnica u Zagrebu, sestara Božje Ljubavi u Sarajevu, te veliki broj osnovnih škola po čitavoj državi. Sve su te škole imale pravo javnosti, jer su bile potpuno saobražene s državnim školama, te su stajale pod izravnim nadzorom Ministarstva prosvjete u Beogradu.

Ujedno je Katolička Crkva uzdržavala svoja nadbiskupska i biskupska dječačka sjemeništa i gimnazije u Zagrebu, Travniku, Šent Vidu, a pojedini su redovi imali svoje konvikte uz gimnazije kao Visoko, Široki Brijeg, Badija, Bol, Zagreb kod sestara milosrdnica, salezijanaca, sestara uršulinki, a nadbiskupija zagrebačka u Požegi. Država je također pomagala dječačka sjemeništa u obliku stalne subvencije, osigurane državnim proračunom.

Na teritoriju, koji je potpao pod bivšu NDH, ostalo je na snazi sve gornje stanje, samo je povećan broj privatnih škola pod upravom redova Katoličke Crkve« (str. 207.-208.).

Ukinut i obvezan i fakultativan vjeronauk

»Ovo je stanje u predratnoj Jugoslaviji isposlovano dugom borbom i nije posvema zadovoljavalo ona odgojna načela, koja Katolička Crkva vjekovno čuva kao prokušana i najbolja utvrđena. Ali je bilo ipak snošljivo i – kako tako – omogućivalo redoviti vjerski odgoj katoličke mladeži. Napose valja istaći da su škole i konvikti pod crkvenom upravom uživali veliko povjerenje roditelja zbog svoga solidnog odgoja. A i državne su vlasti po svojim državnim inspektorima priznavale njihove velike uspjehe. Poznato je, da su po uspjehu baš katoličke crkvene gimnazije bile na prvom mjestu u čitavoj državi. Redoviti uspjeh učenika na privatnim školama pod upravom Crkve prelazio je 95% pozitivnih ocjena. Na nekim je zavodima bio stalno uspjeh između 98% i 100%. Ističem, da te privatne škole pod upravom Crkve nisu bile konfesionalne u ekskluzivnom smislu. Njih su polazili učenici katoličke vjere, kao i pravoslavci, muslimani i jevreji. I to u gradovima, kao npr. u Zagrebu, gdje su imali priliku posjećivati i druge državne škole. A ipak su ti roditelji žrtvovali i posebnu školarinu samo da mogu svoju djecu slati u privatne škole Katoličke Crkve s pravom javnosti. Ta činjenica sjajnog obučnog i odgojnog uspjeha najbolje je opravdavala njihov opstanak.

2. Svršetak je rata u mjesecu svibnju o. god. donio Katoličkoj Crkvi u Jugoslaviji bitnu promjenu na čitavom području odgojnog rada: ponajprije je u federalnim jedinicama s pretežno katoličkim pučanstvom, kao Hrvatskoj i Sloveniji, pa onda u Bosni i Hercegovini ukinuto obligatno obučavanje vjeronauka u svim razredima i osnovnih i srednjih škola. To je činjenica, koju ni jedna izjava, ni jedan novinski članak ne može pobiti ni osporiti. U višim razredima srednjih škola nije dozvoljeno uopće nikakovo, pa ni fakultativno obučavanje u vjeronauku« (str. 208.-209.).

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 20/2017.
Prethodni članakZAŠTO SU LOKALNI IZBORI POTISNUTI U DRUGI PLAN? Postoji li skrb za boljitak građana?
Sljedeći članakHODAČI ILI »STAJAČI«? Potpora životu od začeća do prirodne smrti