Koliko god u kontekstu dosadašnje »službene« historiografije mnogima zvučalo nevjerojatnim da su ustaške vlasti na višim i nižim razinama sudjelovale u zbrinjavanju kozaračke djece podupirući humanitarnu akciju Diane Budisavljević, što je spomenuto u prošlom nastavku, još neki povijesni izvori, koje tek čeka valorizacija ili barem kritički znanstveni osvrt, mogli bi govoriti u prilog tomu.
Tako npr. u komisijinu poslijeratnom zapisniku o ustaškoj dužnosnici Juliji Šepić pisanu rukom u svibnju 1947. (ur. br. 8563-V-47) u nizu optužaba pripisuje joj se kao krimen dobiveno odličje od poglavnika Ante Pavelića. Međutim, ona ga je dobila, kako to u obrazloženju doslovce stoji, i »za osobito požrtvovan rad oko opskrbljivanja napuštene djece s Kozare«:
»Šepić Julija, oko 47 god. stara, Hrvatica, tabornica Ženske loze ustaškog pokreta u Sisku… odlikovana je za zasluge III. stupnja. Tom prigodom donio je ustaški list ‘Nova Hrvatska’ (br. 194, 23. kolovoza 1944. op. a.) članak pod naslovom: ‘Ženska loza u Sisku nastavila je plodnu djelatnost’.«
Nakon rata Vojni sud u Zagrebu osudio ju je zbog »aktivnoga ustaštva« 17. srpnja 1947. na 10 godina zatvora, ali je, prema zapisniku, uspjela pobjeći (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 136.).
To uostalom u svojim zabilješkama potvrđuje i Diana Budisavljević, što ozbiljno dovodi pod upitnik tako često spominjanu tvrdnju o ustaškim namjerama da u logoru pobiju što veći broj »nepoželjne« djece, čiji je dosadašnji broj Javne ustanove Spomen područja Jasenovac 20 101 (on nije konačan!), što je, sudeći po dostupnim dokumentima, apsurd, krivotvorina, sramotna i nečuvena manipulacija:
»U pratnji g. Peršea idem u komandanturu (Jasenovca, op. a.). Dežurni ustaša naziva komandanta (komandant Matijević koji se nalazio u logoru III.). Rečeno je da povedem onoliko djece koliko hoću« (»Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945«, HDA, JUSP Jasenovac, Zagreb, 2003., str. 89.)
Ustaške vlasti ne samo da su dopuštale premještanje kozaračke djece iz kompleksa jasenovačkoga logora, nego su, prema svjedočenju Diane Budisavljević, također pružale svu potrebnu logistiku u njihovu spašavanju:
»Vozač mojih kola me je uvjeravao da u logoru na obali Save ima dovoljno kola koja navečer mogu prevesti djecu. Komandant tog međulogora (na Mlaki, op. a.), kojem sam se odmah javila i objasnila mu zašto sam došla, kazao mi je da ću do večeri dobiti dovoljno kola iz Jasenovca. Bio je već obaviješten o mom dolasku« (isto, str. 90.).
Da su djeca puštana iz logorskoga kompleksa i otpremana u dječja prihvatilišta u Zagreb i Jastrebarsko posvjedočio je 1. ožujka 1971. i Rade Crnokrak iz Veljunske Gline br. 14, danas u sastavu Grada Slunja, r. 1923. On se nalazio u zarobljenoj skupini u Kestenovcu kod Donjega Lapca 3. svibnja 1942.
»Sutradan 4.5.1942. su nas postrojili domobrani i odmah iz stroja starije ljude preko 60 godina pustili da idu kući, a nas mlađe od 60 godina otpremili u Vojnić i tamo nas zatvorili, sve dok nije završila majska ofanziva na Petrovu Goru… U Vojnić-kolodvoru smo utovareni u teretne vagone-štale i odveženi u Okučane. U Okučanima su ustaše razdvajali muškarce i žene, a djecu su razdvojili sa ženama. Zatim su žene i djecu odvezli u logor u Staru Gradišku odakle su sposobnije žene upućivali na rad u Njemačku, a isto tako i djevojke. Nejačku djecu također su upućivali u Zagreb i Jastrebarsko.«
Potrebe i raspon hitne pomoći mnogim ugroženima bili su doista veliki i raznovrsni, što je odmah prepoznala i Katolička Crkva, čiji su se predstavnici uključili, i prema Diani Budisavljević, u njihovo rješavanje i ublažavanje:
»Poslijepodne kod mene biskup Lach, predsjednik Zorčić, dr. Marchesi, prof. Bresler.
Program:
- opskrba dojenčadi mlijekom
- javne kuhinje za djecu bez hranitelja
- oslobađanje djece u logoru Jasenovac i Stara Gradiška
- djeca i trudne žene na terenu
- kontrola posebne pomoćne ishrane Crvenog križa za logore Jasenovac i Stara Gradiška
- radnici iz Njemačke dolaze kući u Hrvatsku na dopust; zatvaranje« (»Dnevnik Diane Budisavljević«, str. 138.).
NASTAVLJA SE
