U ehu događaja posljednjih mjeseci koji su vrvjeli raznim imenima čini se da ime još uvijek nešto znači. Ime – kao osoba, karizma, simbol koji u sebi sadržava autorski identitet, reputaciju, pa onda time proteže i svoju društvenu funkciju i značaj prema van – čini se još uvijek ima važnost, u glazbi pogotovo. Tako je i djelo koje izvodi autor, kao izraz njegove volje i afiniteta (iako često dogovoreno s organizatorom osluškujući trendove i afinitete publike), u osnovi važan integralni dio samoga autora, izvođača. Ali što ako ime zapravo više nema nikakvu važnost, ili barem uskoro ne će imati? Društvene mreže u posljednje vrijeme vrve reklamama za koncerte pod svijećama, »Candelight«, koje promovira kompanija »Fever«. Oni se za sada održavaju u jednom hrvatskom hotelu u Zagrebu, ali moguće je da će se proširiti i drugim gradovima i mjestima, kao što se šire u drugim zemljama. Reklame idu otprilike ovako: Intiman koncert klasične glazbe u blistavoj atmosferi svjetlosti svijeća… Zaboravi sve što znaš o klasičnoj glazbi, koncert klasične glazbe stvoren za svakoga… Tisuće svijeća nježno titraju, obasjavajući prostor i stvarajući savršenu atmosferu, kakav čaroban način provesti večer!… Svjetlost svijeća bila je prekrasna, a glazba iznimna… Spajajući klasične i suvremene izvedbe u jedinstvenim prostorima osvijetljenim svijećama, stvorili smo intimno i nezaboravno iskustvo za goste diljem svijeta itd. Sve upakirano u dojmljiv vizual gdje na podu stoji tisuću svijeća (izgledaju kao prave, ali su zapravo lažne, LED svijeće), a u sredini stoji neki ansambl, klavir, ili neki duo, svejedno. Imena izvođača ili programa koji će se izvoditi nema nigdje. Tek se može naći naslov Tribute to Queen npr. ili posvećen nekomu drugomu bendu ili izvođaču, ABBA, Coldplay i sl.
»Feverov« poslovni model poprilično je uspješan, 2025. je prema podatcima uprihodio nešto više od 750 milijuna eura, a djeluje u četrdesetak zemalja i nešto više od 120 gradova te trenutačno vrijedi oko 1,8 milijardi dolara.
Kad algoritam poziva
U čemu je tajna? Prije nego što se krene u analizu fenomena treba reći da je tajna u odličnu mikromarketingu, koji u prvom redu omogućuju društvene mreže sa svojim algoritmima. »Fever« tako prodaje svima isto, ali svakomu drugačije, što je svojevrsni paradoks. Algoritmi prvo hvataju geolokaciju korisnika, a onda se pojavi oglas da je nezaboravan doživljaj na dohvat ruke, u njegovu gradu, čime odmah kreće u prodaju emocija umjesto žanra. Onda prikazuje neku ikoničnu lokaciju unutar grada; na primjer romantična večer u nekoj poznatoj dvorani, crkvi ili hotelu XY, čime prodaje autentičnost, privid da je riječ o posebnu događaju unutar jedinstvenoga prostora iako prodaje u potpunosti standardiziran proizvod koji je identičan u svim prostorima u kojima se događa. Onda kreće prema organizaciji vremena korisnika, pa tako parovima od 25 do 40 godina nudi savršenu večer uz Chopina, drugima najbolje opuštanje nakon posla, koncerte isključivo navečer od 20 sati, ili će nedjeljom forsirati oglase kao posljednjemu danu za ulaznice: Požurite se isplanirati tjedan. Svo to treniranje korisnika tjera da misli da ide na događaj koji je stvoren posebno za njega, u posebnom prostoru, idealnom vremenu, s vrlo posebnim programom koji je kreiran baš za njegov ukus. A zapravo algoritam daje samo osjećaj izbora iako je on sveden na zatvoreni skup unaprijed programiranih izbora. Promoviranjem osjećaja i atmosfere umjesto konkretnoga izvođača ili programa »Fever« radi promišljen obrat jer na taj način ne isključuje nikoga iz mogućega kruga potencijalne publike. Ne treba ništa znati ni o izvođačima ni o klasičnoj glazbi općenito, nema srama zbog »neobrazovanosti«, događaj je u potpunosti demokratiziran, otvoren znalcima i onima koji to baš i nisu. Nije loše, zar ne, ili jest?
Šest lica traži glazbenika
Kada je Pirandello u svojoj slavnoj drami »Šest lica traži autora« pokazao da kazalište više nije iluzija života, nego iluzija iluzije, algoritmi i hiperpotrošačko društvo od njega su bili udaljeni gotovo cijelo stoljeće. »Naša je tragedija da mi postojimo, ali nemamo koga da nas napiše«, kaže u jednoj sceni pastorka. Pirandello naglašava krizu smisla koja se ogleda u vječnoj krizi identiteta. Autor je ključ značenja, bez njega glumci ne znaju što činiti, redatelj je nemoćan, a likovi se naposljetku raspadaju u procjepu između stvarnosti i fikcije. Na neki način koncerti bez lica prolaze isti put, glazbenik je nepoznat, skladatelj također nevažan, publika ne može shvatiti pravo značenje događaja (jer joj se prodaje samo osjećaj), a cijelu stvar vodi nevidljiva, depersonalizirana ruka brenda. Dakle svi su akteri tu, ali koncert zapravo nije koncert, nego iluzija, tek slika onoga što bi koncert trebao biti, njegova simulacija. Kao što iza Pirandellovih lica stoji maska, a ispod maske još jedna maska, pa ispod nje još jedna i tako dalje pa se ne zna što je i tko pravo lice, tako se ni u slučaju koncerata bez lica ne zna što koncert zapravo jest.
Mjesto susreta
A što bi koncert uopće trebao biti? Koncert nije samo događaj, on je intelektualna i emocionalna avantura iza koje stoji promišljeni čin osobe, a ne nevidljiva ruka algoritma. On projicira poruku koju autor i izvođač žele poslati i tako koncert pretvaraju u svojevrsnu tvornicu smisla. Problem depersonalizacije, ne samo glazbe, nego gotovo svih umjetnosti, zato nije tako bezazlen kako se čini na prvu. Iako se fenomen nije još proširio (još uvijek ime nešto znači), način na koji se glazba distribuira sasvim će ga sigurno malo-pomalo u potpunosti izbrisati. Dokaza je napretek, dovoljno je upisati ime omiljenoga skladatelja ili skladbu u tražilicu streaming-servisa i vidjeti što će pretraga donijeti. Hoće li filtrirati najbolju moguću izvedbu toga djela, najkvalitetnije izvođače? Ne, ponudit će potpuno randomiziran popis koji može biti playlista ili hrpa izvođača koji su svi u hijerarhijskom smislu svedeni na isto. Autor je uvijek pretpostavljao kritičara, ali kako je autor nevažan, tj. nema ga, ni kritičar više nije važan pa nema ni njega. Sve je uravnano i standardizirano. Nema tu koncerta, napetosti, rasprave i suglasja, postoji samo – lista.
Nomen est omen
U razgovoru s jednim izvođačem na koncertu pod svijećama moglo se doznati kako kompanija zapravo ima dosta mudar način poslovanja. Karte se prodaju preko interneta i tek ako ili kad se proda cijela dvorana, agenti idu u traženje izvođača. Ako se ne proda, koncert se otkazuje, novac se vraća kupcima. Ako je moguće, izbjeći će se svi veliki troškovi (najam klavira npr.) i od izvođača tražiti da se svira što »lakši«, čitaj poznatiji repertoar. Izvođač s kojim smo razgovarali svjedočio je da je dvorana bila puna, a publika entuzijastična. Dakle, cilj postignut. Osim što se nigdje nije moglo pročitati da baš on nastupa, a o kritici da i ne govorimo. Izvođač je u tom slučaju u potpunosti obesmišljen, sveden na obični džuboks-aparat, u službi davanja smisla reklamama kojima je publika navabljena u dvoranu. Ime je znak, kaže stara latinska poslovica. Ona potječe iz stajališta da je u imenu sadržana sama bit, egzistencija čovjeka. Ali ono nije vezano samo uz čovjekovu bit, nego i uz njegovo poslanje na ovom svijetu. Biblija nam priča tu priču: Savao postaje Pavao, Abram Abraham. Za Platona pak ime sadržava ideju o nekoj stvari, imenovanje tako nije proizvoljan proces. Adamu Bog daje da imenuje životinje, na taj način on svojom voljom stvara prvu predodžbu o stvarnosti, kršćanima je ime posredovanje između Boga i ljudi (Krist – ime nad svakim imenom), u srednjem vijeku ime je predodžba o stvarnome, u renesansi postaje jamstvo individualnosti, u prosvjetiteljstvu postaje alat za klasifikaciju, u romantizmu postaje oznaka unutarnjega ja, a u dvadesetom se stoljeću ime počinje rastajati od značenja i postaje opet samo znak. Ali ne znak u smislu latinske izreke, nego obrnuto, znak kao stanje ispražnjenosti od značenja. Ostaje samo slika, samo riječ, samo pojam, bez čvrstih referenca na nešto.
Anonimizacija umjetnika u tom smislu pretvara i umjetnost i umjetnički čin u taj »čisti« znak. U jednostavnu sličicu, tek slabu predodžbu o onome što bi moglo i trebalo biti, ne o onome što jest. U umjetnosti je ime uvijek bilo personifikacija same umjetnosti. Jer upravo je autor stvaratelj, genij, onaj tko stvara značenje, on nije puka sličica, on je referenca, po njemu se na kraju mjere stvari, od njega se uči, on inspirira, pokreće, imenom i prezimenom. Koncerti pod svijećama smrt autora predstavljaju kao gotovu stvar. Postoji samo brend i nevidljiva sila algoritma koja monetizira i umjetnika i umjetnost. Postoji slušatelj koji više ne stoji ni u kakvu odnosu ni prema jednomu ni prema drugomu, on je tu samo potrošač koji je došao po malu dozu ugode. I to ipak nije baš dobro, bez obzira na to što je demokratski, što je jednostavno i što je možda čak i lijepo. Jer ne znači ništa, jer iza toga ne stoji nikakvo ime, jer nema susreta, jer je jalovo, pa je stoga »samo« – besmisleno.
