Tek dva dana prije srebrne obljetnice koja je u subotu 30. rujna na Mariji Bistrici oko lika Alojzija Stepinca okupila tisuće vjernika iz čitave Crkve u Hrvata porečku su katedralu ispunili vjernici iz Lanišća, Svetvinčenta, Funtane, Poreča i Nove Vasi sabrani na slavlje desetogodišnjice beatifikacije Stepinčeva istarskoga »blizanca« – Miroslava Bulešića. No unatoč povijesnoj i duhovnoj, pa i mučeničkoj bliskosti Bulešića i Stepinca, najmlađi je hrvatski blaženik u vjerničkoj javnosti mnogo manje prisutan od najmlađega zagrebačkoga nadbiskupa. Tomu su barem tri razloga: prisilni muk kojim su Bulešićevi progonitelji nastojali pomutiti njegovo mučeništvo, promišljena šutnja kojom je Crkva štitila pastire i stado od novih muka, ali i poslovična tišina kojom današnje vrijeme tišti svu mukom stečenu baštinu. Stoga smo prigodom desetogodišnjice blaženoga »Mira« pošli za trima živim odjecima njegova glasa: tragom proslave njegove obljetnice u porečkoj katedrali, tragom pobožnosti njegove prve župe u Baderni i tragom poslanja Pazinskoga kolegija kojemu je bio podravnateljem.
Da Bulešićev glas nije bio tek glas jednoga svećenika i mučenika, nego i čitavoga naroda, u homiliji je na euharistijskom slavlju u porečkoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u četvrtak 28. rujna ustvrdio i porečki i pulski biskup Ivan Štironja. Taj glas i danas zaziva – slobodu: »Slobodno živjeti u miru i ljubavi sa svima, jesti kruh svojih žuljavih ruku i vlastita znoja, graditi svoju budućnost na temeljima vjere i nade, u toplini obiteljskoga doma i domovine, u okrilju svoje Crkve«, ocrtao je Bulešićeve »zazive« mons. Štironja.
Ipak »jednostavan, ponizan, pobožan, pošten mladić iz naroda« sjedinjenost sa svojim pukom uspio je i natkriliti smrću »za vrijednosti bez kojih čovjek ne može: za mir, slobodu, vjeru, ljubav, za spasenje čovjeka«, rekao je biskup, podsjetivši na Bulešićevo proročko geslo: »Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!«
Mons. Štironja stoga je »mučenika svete krizme« okupljenim krizmanicima Vodnjanskoga dekanata predložio za zvijezdu vodilju. »Dok tražite zvijezde među športašima, glazbenicima, društvenim djelatnicima, ne zaboravite našega blaženika koji je slijedio najuzvišeniju zvijezdu, ‘Mlado sunce s visine’.« Naime, jedino takva »superzvijezda« može pokazati put u visine. »Sva zemaljska postignuća najobičniji su sitniš i ne mogu biti smisao života ni ideal za koji se živi i umire. Prolazno i materijalno, samo konvertirano u djela ljubavi i milosrđa, može se iskoristiti kao ljestve po kojima se postiže vječni život u nebu. (…) Neka nam svima Duh Sveti po svojih sedam darova dadne mudro srce koje vjeruje da za vječne ideale daju svoj život samo velikani«, zaključio je mons. Štironja na slavlju na kojem je koncelebrirao i umirovljeni biskup porečki i pulski Ivan Milovan, prenositelj Bulešićeve kauze iz Rima u Hrvatsku.
Posljednje godine svojega života Miroslav je Bulešić proveo kao podravnatelj sjemeništa i nastavnik filozofije i vjeronauka u Pazinskom kolegiju. No sa srednjom školom koja je naslijedila ondašnje sjemenište ne veže ga tek ista zgrada. »Čini mi se da je najvažnija veza ona evangelizacijske naravi. Naime, nakon što se sjemenište osamdesetih zatvorilo, inicijatori Pazinskoga kolegija uočili su u devedesetima ‘kairos’ za otvaranje prve katoličke škole koja ima i učenički dom kako bi mladima iz Istre i širega područja ponudili nešto novo, a opet staro, da se izrazim evanđeoski. Sjemenište i Kolegij, svako u svoje vrijeme, biskupijska su nastojanja da odgovore na različite potrebe Crkve i društva«, primjećuje ravnatelj Pazinskoga kolegija Maksimiljan Ferlin.I prije toga prijenosa, dovršena 2000., u prvim su godinama slobodne Hrvatske riječi Bulešićeva milosrđa – »Moja osveta je oprost!« – nanovo počele odjekivati župom njegova mučeništva u Lanišću, župom njegova rođenja u Svetvinčentu te župama njegova služenja u Kanfanaru i Baderni. No upravo je beatifikacija mladića iz Čabrunića bila poticajem za razvoj bulešićevske pobožnosti u njegovoj prvoj, badernskoj župi, ističe dugogodišnji župnik Ivan Kramar. »Kada sam 1957. ušao u sjemenište, naši poglavari nisu željeli ni spominjati Bulešića znajući da bi nas govor o njemu mogao stajati zatvora. No mještani nikada nisu zaboravili kako im je na početku svoje službe rekao da zadrže milostinju koju su davali u naturi jer je godina bila sušna. Upamtili su ga kao čovjeka dobrote i reda, stoga ga i danas spominjemo u kanonu svake župne mise.«
Negdašnji badernski župnik svoje je mjesto osim u misnoj žrtvi pronašao i na spomenploči postavljenoj na župnom uredu i na reljefu ugrađenu u zid župne crkve, ali i uz oltar Blažene Djevice Marije. »Za ovogodišnji župni blagdan Male Gospe izložili smo Bulešićeve moći na trajno javno štovanje. Blaženi Miro dobro je znao što znači živjeti u Marijinoj blizini«, objašnjava župnik. Ni činjenica da blaženikovu sliku u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije zrcali prikaz Milosrdnoga Isusa ne će biti slučajan. Tako se u badernskoj obitelji Čehić molitvom krunice Božjega milosrđa pokojni stavljaju – pod Bulešićev zagovor. »Moj otac rođen je malo prije njegova dolaska u Badernu. Strah pred ratom i briga za odsutne – sve teškoće koje su u to vrijeme pogodile naše pretke pogađale su i njega«, tumači Dario Čehić.
I dok Badernjani molitvenim pohodima u Lanišće i Poreč svojemu blaženiku uzvraćaju za širokogrudnost, župnik navodi da u grudima nose i molitvu za neuobičajeno čudo. »Pravo čudo blaženoga Miroslava bilo bi da se mladi kojima se ovdje toliko posvetio vrate Crkvi«, napominje Kramar, koji je i sam u župnom dvorištu podigao vjeronaučnu dvoranu. Premda u šesnaestostoljetnoj župi s manje od 10 krštenja, sprovoda, prvopričesnika i krizmanika godišnje rijetko tko od petstotinjak stanovnika Baderne, Bonacija, Katuna i Štifanića ne prima blagoslov kuća, u župnoj se crkvi okuplja tek starija desetina župljana. »Često mi dođe da zavapim Bulešiću: ‘Miro, pomori, dalje ne gre!’« priznaje župnik Kramar svoju muku. Ipak, blaženikov duhovni dnevnik otkriva da je upravo zamorna borba za duše najjasnija poveznica između Baderne Bulešićeva i današnjega doba.
»Smiluj se na jadnu dječicu, na majke«, zapisao je već pola godine nakon dolaska u Badernu 1943. župnik Bulešić, koji se u doba mobilizacije muškaraca zdušno posvetio pastoralu žena i djece. Kako danas izgleda majčinstvo u Baderni prikazale su nam Sonja Pršurić i Kosjenka Macuka. Znatno je lakše, tvrde, biti majkom u Baderni nego u Poreču i većim gradovima. Iako, naime, ni seosku djecu ne mimoilazi suvremena tehnologija, manja sredina i ruralni ambijent djecu ipak »izvlače« iz kuće, pa tako i na župni vjeronauk. No sa starijom djecom – koja i u Baderni s roditeljima žive do kasnih dvadesetih – malo je drukčije. Unatoč veoma pozitivnu odnosu prema svijetu rada, koji u središnjoj Istri u prosjeku započinje već s 14 godina, odnos s Crkvom uglavnom završava nakon potvrde, o čemu svjedoči i velik broj brakova »na divlje«.
Nesumnjivo se u tome mogu prepoznati posljedice prevlasti komunizma, o čijem neprijateljstvu s Crkvom svjedoči i činjenica da se crkva Rođenja Blažene Djevice Marije zbog oduzimanja zemljišta našla na mjesnoj cesti. Ipak u Baderni se osjete i posljedice novodobnoga razvoja. Tako je turistička djelatnost u podlozi blagostanja zbog kojega pomoć župnoga Caritasa trebaju tek dvije mjesne obitelji. No suvremeno starenje stanovništva potpuno je ispraznilo pojedine badernske zaseoke, čije su kuće mahom za odmor otkupili Nijemci i Austrijanci. Vrijedi, međutim, primijetiti da je većinu opisanih problema – od manjka mladenačkoga oduševljenja preko »nepoštenja u ženidbi« pa sve do opustošenja zavičaja – u svojem dnevniku pribilježio još Miroslav Bulešić. A rješenje koje je svojim župljanima ponudio u svojoj oporuci 1945. bez sumnje je primjenjivo i izvan Baderne: »Nemojte biti kršćani samo na polovicu… Bogu služite i bit će vam dobro, na tom svijetu i na drugom.«
Deset se godina navršilo otkako je prefekt tadašnje Kongregacije za kauze svetaca kardinal Angelo Amato u pulskoj Areni 28. rujna pročitao odredbu pape Franje: »Našom apostolskom vlašću dopuštamo da časni sluga Božji Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik, revan pastir, vješt odgojitelj mladih i neustrašivi svjedok prvobitnosti evanđelja, od sada se naziva blaženikom.« Na početku novoga desetljeća s najmlađim hrvatskim blaženikom, koji je mučeničku krunu zaradio 24. kolovoza 1947. zbog neustrašiva otpora komunistima, otkrivamo žive tragove njegove prisutnosti u rodnoj mu Istri.
