Tko traži čudne anđele, lako će ih pronaći u kadrovima Scotta Stewarta i Marka Heymana, na stranicama Bertolta Brechta i Rainera Marije Rilkea, na vrpcama Lorie Anderson i Kristin Hersh, pa čak i u stripovskim kvadratima Pasqualea Rujua i na žičanom nakitu Gorana Martinija. No potraga će čitatelja Svetoga pisma za sličnim stvorovima biti višestruko plodonosnija. Gotovo i nema biblijskoga anđela koji ne izaziva čuđenje ili kojega njegova blizanca: šok i nevjericu, obamrlost i nesvjesticu, tjeskobu i uznemirenost, strah i prepast, stravu i užas; slutnju i nadu, radost i ohrabrenje, uzbuđenje i oduševljenje, zanos i prosvjetljenje, pokajanje i obraćenje. Čak i oni koji su jedini bili dostojni anđeoskih pohvala – Gideon, Daniel i Marija – nisu duhove dočekivali bez zbunjenosti ili smetenosti; a primjer proroka Zaharije ocrtava koliko pitanja navire na um čovjeku suočenu s anđelom. Koliko ih je tek morao imati Ivan?
»Vidjeh drugoga jednoga, snažnoga anđela: silazio s neba ogrnut oblakom, na glavi mu dúga, lice mu kao sunce, a noge kao ognjeno stupovlje«, oslikava Ivan duha lavljega glasa koji mu je – stojeći jednom nogom na moru, a drugom na kopnu – dao da proguta medenu knjižicu što će mu »zagorčiti utrobu«. U čitavoj Bibliji nema anđela izraženijega kontrasta – toliko da se povijesnim misterijem može smatrati činjenica da ga nisu prigrlili barokni umjetnici. No njime se najpodrobnije pozabavio slikar njemačke reformacije u čijem se djelu knjižni drvorezi kontrastiraju monumentalnim freskama. Premda mu je opus ostao u sjeni slikarske vještine, ratničkih podviga i oftalmološkoga umijeća njegova oca, Heinrich Vogtherr Mlađi povijesnomu se zaboravu oteo gvašnim ilustracijama za »Augbsburšku knjigu čudesa«. Anđelu Otkrivenja pribrojio je dodatan kontrast: nasuprot papagajski šarenih krila podno nožnih stupova proviruju mu ljudska stopala.
Teško bi bilo prebrojiti stopala koja su prošla kroz ruke Salvadora Grionesosa, siročeta koje je postolarskim zanatom uzdržavalo mlađu sestru Blasiju. Njezina udaja katalonskomu je svetcu – preminulu 1567., godinu prije protestantskoga slikara – omogućila da prigrli redovničko zvanje, pa i da iskusi kontrast između benediktinskoga monaha i franjevačkoga časnoga brata. No čudotvorac čiji je dar ozdravljanja u samostan u Tortosu privlačio dvije tisuće ljudi tjedno pod smeđim će habitom dobrano istrošiti vazda bosa stopala. Sumnjičavi će ga poglavari seliti od Bellpuiga i Lleide preko Horte i Reusa do Madrida i Cagliarija. Da odbiju bolesnike, čak će mu i ime promijeniti u Alfons, a njega izručiti inkviziciji u Barceloni. No inkvizitor na daru Salvatora od Horte nije našao sjene. Kako i bi kada je njegovo objašnjenje nebeske pomoći koju je primao i u kuhinji bilo čudno koliko i anđeosko: »Ja ne činim čuda. Bog ih čini.«
