Korizmeno vrijeme, u kojem Crkva razmatra otajstvo Kristove muke i otkupljenja, ove je godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (HKS) u Zagrebu obilježeno umjetničkim događajem, prvi put javno uprizorenom kazališnom predstavom »Muka Kristova ili za koga je pravednik raspet« autora Rajmunda Kuparea, u režiji studenta povijesti Luke Vintera, autora i voditelja Dramske sekcije HKS-a koji se u povodu predstave rado odazvao na razgovor za Glas Koncila.
Luka Vinter: »Optimističan sam kada je riječ o mladima i njihovu odnosu prema vjeri i tradiciji. Primjećujem sve veći interes za duhovnost i upoznavanje Boga«Rodom je iz Sračinca pokraj Varaždina. Upisavši studij rudarstva, ubrzo je prepoznao ljubav prema umjetnosti, književnosti i kazalištu. Kao student povijesti HKS-a uvjeren je da »za ozbiljno bavljenje književnošću i kazalištem treba dobro poznavati povijesne događaje«. Ističe da ga zanima čovjek u svojoj svakidašnjici i unutarnjoj borbi.
»Autor sam romana ‘Živi ljudi’ koji govori o gubitku autentičnosti i drame ‘Dvije kćeri svojih roditelja’ koja govori o identitetu i odnosima, za koju sam prošle godine dobio nagradu ‘Mladi Krleža’. Već devet godina sudjelujem u uprizorenju ‘Velike seljačke bune – Bitke kod Stubice’ u Donjoj Stubici u ulozi Petrice Kerempuha. Na lokalnoj sam razini nekoliko puta organizirao Noć kazališta. Ističem suradnju s redateljem Krešimirom Dolenčićem na projektu ‘Legenda o Picoku’, koja se svake godine održava u sklopu ‘Picokijade’ u Đurđevcu«, rekao je student Vinter, koji kazalište vidi kao prostor slobode, ali i odgovornosti pred istinom i čovjekom. »Kazalište me privlači zbog svoje slobode i mogućnosti da se istina izrazi na poseban način«, poručio je naš sugovornik.
Studenti u potrazi za smislom
Već od najranije dobi pisanje i gluma sastavni su dio njegova identiteta. »Osjetio sam snažan poziv da svojim radom pridonesem istini u kulturi i umjetnosti. Ako umjetnost izgubi dodir s istinom, gubi i svoju svrhu«, napominje Vinter, svjestan da suvremena kulturna scena često zanemaruje temeljne ljudske vrijednosti. Istaknuo je da želi stvarati sadržaj koji potiče na razmišljanje, ali i na obraćenje srca.
Prisjećajući se dolaska na sveučilište, svjedoči kako ga je već prvi dan ohrabrio rektorov govor. »Poslao sam mail sa željom za osnivanjem Dramske sekcije i tako je krenulo«, napomenuo je. Ubrzo se susreo s prorektorom Antom Crnčevićem. Dramska sekcija započela je s radom u studenom 2025., a interes studenata bio je velik. »To me ohrabrilo jer sam vidio da postoji potreba za takvim oblikom izražavanja. Na HKS-u ima mnogo različitih studija i upravo ta raznolikost daje posebnu snagu našoj zajednici. Za uključivanje u sekciju nije potrebno prethodno iskustvo, nego samo dobra volja i spremnost na rad«, rekao je Vinter i istaknuo kako su se u sekciji okupili studenti različitih usmjerenja, ali istoga traženja smisla. Upravo u toj otvorenosti vidi prostor u kojem mladi mogu rasti, razvijati svoje darove i učiti jedni od drugih. »Prihvaćanje je jedna od temeljnih vrijednosti naše skupine jer susretom s različitim karakterima učimo se strpljenju i međusobnom poštovanju«, rekao je Vinter.
»Bez ideala nema umjetnosti, a bez Boga i smisao stvaranja dolazi u pitanje. Nastojim se promatrati kao sredstvo kroz koje se može prenijeti dublja poruka«, rekao je.
Susret umjetnosti i vjere
Govoreći o povezanosti kazališta i vjere, sugovornik podsjeća na njihove duboke korijene. »Geneza teatra još u antičkoj Grčkoj bila je obrednoga i vjerskoga karaktera. Srednji je vijek praćen liturgijskom dramom. To pokazuje da umjetnost i vjera nisu suprotstavljene, nego se mogu međusobno nadopunjavati. Problem negacije transcendentalnoga pojavljuje se tek u novije vrijeme«, upozorio je Vinter, ističući potrebu da se umjetnosti vrati njezina duhovna dimenzija.
Korizmeno vrijeme nametnulo se kao pravi trenutak za prvu ozbiljniju produkciju Dramske sekcije. »Ima li što prikladnije za postaviti na daske koje život znače u korizmi od Muke?«, upitao je. Odabrana je drama Rajmunda Kuparea. »Riječ je o tekstu koji, iako napisan 1947., nikada nije bio javno uprizoren. Treba spomenuti režiju Krešimira Tičića iz 1977., no ta je izvedba bila zatvorenoga tipa, u skladu s režimskim zabranama onoga vremena. Osjetili smo odgovornost, ali i veliku čast što možemo prvi donijeti taj tekst pred publiku«, pojasnio je mladi redatelj. Posebnost drame vidi u njezinu pristupu: »Drama je suvremena jer se Isus ne pojavljuje na sceni. Fokus je na ljudskoj naravi i utjecaju dobra i zla kroz tri ključna lika. Juda je prikazan kao kukavica i izdajnik koji bira svjetovno umjesto duhovnoga. Poncije Pilat klasični je političar kojemu su funkcija i vlastiti komfor ispred istine. Baraba je lik kroz koji drama doživljava katarzu. On od razbojnika postaje obraćenik, što je ujedno najljepši dio predstave. Upravo taj put obraćenja nosi snažnu poruku nade za svakoga čovjeka i pokazuje da milost uvijek ima posljednju riječ. Iako smo studentski projekt, težili smo visokoj razini profesionalnosti. Bilo je puno rada, od proba do tehničkih priprema. Pomogli su nam nacionalna prvakinja baleta Ljiljana Gvozdenović zadužena za scenski pokret i glumac Dubravko Sidor zadužen za scenski govor. Ivica Aničić i Davor Popović pobrinuli su se za oblikovanje svjetla i zvuka. Zahvalnost dugujemo prorektoru Crnčeviću na neprestanoj potpori te profesorici Sanji Nikčević, čije nam je teatrološko znanje i poznavanje Kupareova opusa bilo neprocjenjiv putokaz. Veliko hvala Šišku Horvatu Majcanu, Matiji Lisaku, Mladenu Jerneiću…«, rekao je Vinter.
»Uz mlade poput nas…«
Odaziv publike bio je izniman. »Povratne su informacije, bez lažne skromnosti, izvanredne. Ljudi su prepoznali iskrenost i trud koji smo uložili«, rekao je. Još važnije od uspjeha, dodao je, jest iskustvo zajedništva i rasta. U takvu ozračju, unatoč studentskim obvezama, rađa se prostor u kojem se mladi uče odgovornosti, strpljenju i otvorenosti. »Optimističan sam kada je riječ o mladima i njihovu odnosu prema vjeri i tradiciji. Primjećujem sve veći interes za duhovnost i upoznavanje Boga. Iako je vjera osobna stvar, smatram da se krećemo u pozitivnom smjeru. Vremena su burna i svatko stremi prema utočištu i samoispunjenju. Danas svjetovno vlada, ali uz mlade poput nas možemo vjeru i tradiciju očuvati i njegovati jače nego ikad prije«, istaknuo je taj svestrani student povijesti.
»Ističem riječi nadbiskupa Kutleše: ‘Vrijeme koje nam je dano nije u našim rukama, nego u Božjim. Ono što Bog od nas traži, traži upravo sada. Prisjetimo se i riječi pape Ivana Pavla II.: ‘Ne bojte se!’ Ne smijemo odgađati dobro, nego ga živjeti svaki dan«, riječi su kojima je zaključio razgovor.
