Papa Lav XIV., nastavljajući tradiciju nedjeljnih molitava, u također tradicionalnom prigodnom nagovoru spomenuo je krizna žarišta u svijetu i pozvao na zauzimanje za njihovo rješavanje. U sličnim nagovorima pape Franje redovito su spominjani Ukrajina i Bliski istok. Papa Lav XIV. u taj je nagovor, aktualnim povodom, uvrstio i sukob između Indije i Pakistana, izrazio radost zbog primirja i nadu da će pregovori dovesti do trajnoga sporazuma.
Papino spominjanje indijsko-pakistanskoga sukoba znak je zabrinutosti zbog žrtava, koje se mjere desetcima, možda i stotinama, ali i bojazni da bi se on mogao produbiti i proširiti.
Indija je nedavno napala Pakistan, nakon što su teroristi iz Pakistana izazvali krvoproliće u jednom indijskom izletištu. Pakistan je uzvratio i došlo je do žestokih borbenih okršaja, ponajprije u zraku. Detaljna izvješća o posljedicama teško su dostupna, ali se zato u svjetskim medijima pomno analiziraju informacije o tehnološkim pojedinostima tih borbi. Među ostalim, za analitičare je važna vijest da je pritom oboren najmanje jedan indijski zrakoplov francuske proizvodnje Rafale, kakve odnedavno ima i Hrvatska, kao i da je uništen oružjem kineske proizvodnje. Tehnološka dimenzija ratovanja nije nikakva novost, ali u uvjetima visokorazvijene tehnologije, uključujući i onu ratnu, kinesko oružje u Pakistanu pokazatelj je promjena u geostrateškoj slici svijeta. Kina je, kao i druge sile, umiješana u indijsko-pakistanski sukob, stalo joj je, kao i drugima, da ondje dokaže svoju superiornost, a istodobno je, kao i drugi, zainteresirana da se sukob čim prije završi.
Kao i obično, posebice kad je riječ o modernim ratovima, tehnološki napredak povećava ratobornost. A uzrok rata, u ovom slučaju sukob oko Kašmira, pripada redu sporova kojima se rješenje ne da nazrijeti.
Američki predsjednik Donald Trump objavio je 10. svibnja prekid vatre između Indije i Pakistana nakon teških četverodnevnih borbi. Ne samo Amerika, svi relevantni međunarodni činitelji natjecali su se tko će posredovati da se okonča sukob koji je, u nekoliko dana, odnio najmanje 60 života.
Indija i Pakistan već se osamdesetak godina gledaju preko nišana i svako malo dolazi do pucnjave na granici. Najnoviji sukob dogodio se nakon što su naoružani uniformirani napadači 22. travnja upali u izletište Baisaran u blizini grada Pahalgama u dijelu Kašmira koji kontrolira Indija i pobili najmanje 26 osoba, uglavnom indijskih državljana, a 17 ranili. Odgovornost za napad preuzela je pakistanska militantna skupina Fronta otpora (The Resistance Front – TRF). Smatra se da je cilj napada destabilizacija toga područja, koje Indija nastoji učiniti turistički atraktivnim.
Napadi u tom području česti su, a najteži do sada dogodio se u lipnju prošle godine, kad su napadači otvorili vatru na autobus s hinduskim hodočasnicima i strovalili ga u provaliju. Početkom 2019. bombaš samoubojica ubio je najmanje 46 indijskih vojnika. Nakon svakoga takvoga napada u pravilu slijede uzajamni zračni okršaji dviju zemalja, a ovaj posljednji prijeti prerastanjem u pravi rat.
Međunarodni promatrači zasad su doduše optimistični, smatraju da ni Indija ni Pakistan nemaju interesa ratovati, a u tom im potporu pružaju i međunarodni činitelji. Istodobno, četverodnevne borbe pokazale su složenost i isprepletenost različitih strateških interesa, a posebice su, barem kratkoročno, poslužile kao odmjeravanje snaga u vojno-tehnološkom pogledu. Obje strane naoružavaju se iz različitih izvora, s time da se Indija u velikoj mjeri oslanja na zapadnu vojnu tehnologiju i u određenoj mjeri na rusku, a Pakistan se sve više koristi kineskom tehnologijom. Informacija da je pakistansko oružje kineske proizvodnje oborilo indijski Rafale izaziva pozornost ne samo u geostrateškom smislu, nego je zanimljiva i iz perspektive nadmetanja u vojnoj tehnologiji. Vijesti koje stižu iz Kašmira površne su i nepotpune, što je slučaj i kad je riječ o rušenju indijskoga Rafalea. Neki izvori tvrde da je moderni zrakoplov francuske proizvodnje oboren kineskom raketom PL-15, drugi pak kažu da je Rafalea oborio zrakoplov kineske proizvodnje J-10. U ovom slučaju i jedna i druga informacija čine se točnima, Rafale je pogođen raketom dugoga dometa PL-15 ispaljenom sa zrakoplova J-10. Pakistanski izvori tvrde da su oborili čak tri Rafalea. U svakom slučaju vojnim je stručnjacima zanimljivo da je u tom trenutku kineska vojna tehnologija nadjačala francusku. Neovisno o ljudskim žrtvama i općenito humanitarnim posljedicama, izvješća iz Kašmira mnogima su zanimljiva upravo iz tehnološke perspektive. Tako pozornost privlači činjenica da je zračna bitka 7. svibnja trajala dulje od jednoga sata i da je u njoj sudjelovalo oko 125 zrakoplova koji pritom uopće nisu zalazili u protivnički zračni prostor. Piloti čak nisu ni vidjeli neprijateljske letjelice, nego su jedni druge gađali uz pomoć elektroničkih uređaja, na daljinu od oko 150 kilometara.
Fasciniranost tehnologijom u ovom slučaju ide usporedo sa znatiželjom nad vojnim potencijalima različitih sila, pri čemu se indijsko-pakistanski sukob dijelom tumači gotovo kao korisna vojna vježba. Kulturološke i političke napetosti time se prelijevaju u sferu tehnologije s obzirom na činjenicu da se većina okršaja odvijala u zraku, uz pomoć zrakoplova, raketa i sve »popularnijih« bespilotnih letjelica, uz sve napredniju elektroniku.
Indija i Pakistan ubrajaju se u mali krug nuklearnih sila, što samo pojačava dramatiku njihovih neprijateljstava. Uz zasad nerješivi rat u Ukrajini, sukobe na Bliskom istoku i geostrateško nadmetanje u trokutu Sjedinjene Države – Rusija – Kina, rastuće napetosti u Kašmiru još više jačaju bojazan od novoga svjetskoga rata. Prve naznake govore u prilog tezi da nitko nije zainteresiran za eskalaciju između Indije i Pakistana, čak se i tradicionalno ratoborni Iran pokušao umiješati kao mirovni posrednik. Nadalje, isprobavanje snage oružja navodi na zaključak da veliki proizvođači sa zanimanjem gledaju na taj sukob u smislu odmjeravanja vlastitih snaga, ali činjenica da obje strane dobivaju naoružanje dijelom iz istih izvora otklanja mogućnost blokovskoga pristupa.
Iako napetosti između Indije i Pakistana traju od 1947. godine, kad su obje zemlje proglasile neovisnost, ovaj posljednji sukob najteži je u posljednja tri desetljeća. On izaziva posebnu pozornost zbog činjenice da je riječ o dvjema državama koje se ubrajaju među najmoćnije vojne sile na svijetu. Indija je na četvrtom mjestu po vojnoj snazi, Pakistan na devetom.
Ratuju, a tvrde da žele mir
Indijska vojska ima 1 460 000 pripadnika, Pakistan nema ni polovicu toga broja, točnije, ima 654 000 vojnika. Sličan je odnos i kad je riječ o pričuvnom sastavu. Indija u pričuvi ima 1 155 000 ljudi, Pakistan 550 000. Indija ima 4201 tenk i 148 594 oklopna vozila, Pakistan 2627 tenkova i 17 516 oklopnih vozila. Indijske zračne snage imaju 2229 zrakoplova, pakistanske 1399. Indija raspolaže sa 293 ratna broda i 18 podmornica, Pakistan ima 113 ratnih brodova i osam podmornica. Naposljetku, Indija ima dva nosača zrakoplova, a Pakistan nema ni jedan. Valja napomenuti da nema raspoloživih podataka o bespilotnim letjelicama, koje su, to pokazuje i rusko-ukrajinski rat, sve važnije i sve ubojitije oružje.
Indija i Pakistan sukobe se oko Kašmira, zemlje koja je podijeljena na dva dijela nakon što su 1947. te dvije države postale neovisne o Velikoj Britaniji. Jedan dio Kašmira pripao je Indiji, drugi Pakistanu.
Kašmir se u zapadnom svijetu tradicionalno povezuje s luksuzom, točnije s vrstom skupocjene tkanine koja doista potječe iz Kašmira i koja je na zapadu odavno statusni simbol. U Kašmiru luksuz je uglavnom nepoznat, ali ondje se uzgajaju koze sa specifičnom dlakom od koje se pravi kašmirska tkanina. Dlaka se s koze uzima češljanjem ili striženjem, a najkvalitetnijom se smatra ona dobivena češljanjem u rano proljeće, oko 150 grama od jedne koze.
Kašmirske koze zapravo se najviše uzgajaju u Kini, zatim u Mongoliji, Iranu, Afganistanu i Nepalu, ali je samo njihovu glavnu postojbinu, Kašmir, zatekla nevolja da se oko nje spore dvije nuklearne sile.
Kašmir se proteže na površini gotovo četiri puta većoj od Hrvatske, s oko 18 milijuna stanovnika. U Indiji obuhvaća savezne države Jammu i Kashmir, a u Pakistanu autonomna područja Azad Kashmir i Gilgit-Baltistan. Dio koji pripada Indiji veći je i mnogoljudniji od onoga koji pripada Pakistanu. Procjenjuje se da udio muslimana na cijelom području Kašmira iznosi oko 77 posto, a ostalo pučanstvo čine budisti i hindi. I Indija i Pakistan polažu pravo na cijeli Kašmir i u tome je izvor sukoba.
Kašmir je kroz povijest bio stjecište trgovačkih putova, nalazio se na poznatom Putu svile, a bio je i poprište sukoba regionalnih sila čija se vlast ondje smjenjivala. Velika Britanija zauzela je 1846. Kašmir, koji je time postao njezin protektorat, formalno kneževina pod vlašću maharadže. Razdoblje britanske vladavine, sve do svršetka Drugoga svjetskoga rata, obilježili su nemiri i pobune, uzrokovane nezadovoljstvom lokalnim vlastima i napetostima između različitih vjerskih i kulturoloških tradicija.
Nakon podjele Britanske Indije na Indiju i Pakistan i proglašenja njihove neovisnosti 1947., pitanje Kašmira najprije je ostalo otvoreno. Točnije, Velika Britanija uvrstila je Kašmir među dijelove svoje dotadašnje Britanske Indije čiji vladari mogu sami odlučiti hoće li se pripojiti Indiji ili Pakistanu, ili će ostati neovisni. Kašmirski maharadža Hari Singh bio je hindu i odlučio je da će njegova zemlja, većinski muslimanska, ostati neovisna. Međutim, muslimani su se ubrzo pobunili protiv njega i on je pozvao u pomoć Indiju i naposljetku je proglasio priključenje Kašmira Indiji. Umiješao se i Pakistan i izbio je prvi indijsko-pakistanski rat, koji je okončan 1949. posredovanjem Ujedinjenih naroda i podjelom Kašmira na indijski i pakistanski dio. Između dviju država, posred Kašmira, od tada se proteže granična crta duga oko 750 kilometara koju kontroliraju Ujedinjeni narodi. Međutim, kao i u drugim slučajevima graničnih sporova, snaga UN-a ovisi o volji i snazi zainteresiranih činitelja. UN je već 1948. zatražio referendum o sudbini Kašmira, ali on do danas nije održan. I Indija i Pakistan navode brojne razloge koji priječe održavanje referenduma, osporavajući pritom pravnu utemeljenost odredaba UN-a o referendumu.
Izravni interes u Kašmiru ima i Kina, koja je sredinom pedesetih zaposjela dio Kašmira. Indija je nato počela jačati veze sa Sovjetskim Savezom, a Pakistan je pronašao zajednički jezik s Kinom. Pakistan je čak Kini prepustio komadić Kašmira koji se nalazio pod njegovom kontrolom, a zauzvrat od Pekinga dobio pomoć u izgradnji infrastrukture.
U međuvremenu u Kašmiru su nastala dva različita pokreta koja zagovaraju neovisnost. Jedni traže neovisnu građansku državu, drugi se zauzimaju za neovisnu muslimansku državu, čime se uzajamno neutraliziraju. Čak su i Indija i Pakistan u međuvremenu, između međusobnih ratova, sami pokretali mirovne inicijative, neke od njih su čak predviđale demilitarizaciju toga područja, ali složene okolnosti nikad nisu dopustile da one zažive.
Indija je u međuvremenu odlučila svoj dio Kašmira pretvoriti u turističku oazu. Prirodne ljepote Kašmira pružaju za to dobru podlogu. Indija se nada da će time omogućiti blagostanje i smiriti napetosti među pučanstvom. Međutim, muslimani strahuju da će jačanje indijskih državnih struktura na tom području oslabiti njihov identitet, posebice jer vladajuće strukture u Indiji već neko vrijeme snažno zagovaraju jačanje hinduske dominacije u društvu i ne ističu se snošljivošću naspram drugih vjerskih i kulturoloških skupina.
I Indija i Pakistan u međuvremenu se snažno naoružavaju i svako malo zapucaju jedna na drugu. Na neki način obje države u naoružavanju očito služe kao poligon, ali oni koji im isporučuju naoružanje istodobno nisu zainteresirani za širenje njihova sukoba. A i sami Indija i Pakistan očito imaju razloga za rat, ali nemaju interesa. Zato postoji razlog za optimizam da se najnoviji indijsko-pakistanski sukob ne će pretvoriti u dugotrajan rat. No ne postoje ni naznake da će se prilike u Kašmiru smiriti i da će to područje napokon odahnuti. U svakom slučaju sve su prilike da će se oružje ondje i dalje gomilati.
Sukob nuklearnih sila
