Uz epigram, aforizam je ponajkraća književna vrsta. Dvije-tri riječi, možda koja više, misao britka, kozerski zaokružena, često antiteza, sudar nasuprotja, humoristična, ironična, cinična, satirična… Naizgled malo vještine tomu treba, pa ipak je aforističara malo. Nalaze se i u »Bibliji«, tu su, uz ostale, Hipokrat, Seneka, Erazmo, Montaigne, Pascal, Goethe, a kod nas Starčević, Matoš, Kanižaj… no malo je mislioca i književnika koji bi se bavili samo pisanjem aforizama. Među glasovitijima je u svijetu Jerzy Lec, a u Hrvatskoj nedvojbeno to se može reći za Augustina Korpara.
Rođen je 1928. godine. Za svećenika je zaređen 1959., a zatim je bio župnik u Orehovici 1960. – 1970. te nakon kratkoga rada u ekonomatu Bogoslovije, Ludbregu i Mariji Bistrici, od 1972. župnikovao je u Brezovici do smrti 9. veljače 1988. Bio je kao bogoslov osuđen 16. lipnja 1951. na Okružnom sudu u Zagrebu na trogodišnju kaznu zatvora s prisilnim radom, koju je izdržao u Lepoglavi.
Prvu knjigu aforizma »U dvije riječi« izdao je 1976., a zatim slijede »Zašto-zato – spray-aforizmi« 1979., »Žvakanje života« 1981., »Dopuštene kletve« 1983. i »AdoŽe aforizmi« 1985. Riječ je o bogatstvu aforističkih izreka, misli, gnoma, doumaka, dosjetki, invektiva, šala… a sve u službi kršćanske moralke i didaktike. U prvoj knjizi, koju započinje mudrim mislima znamenitih ljudi, izlaže zapravo svoju »filozofiju« aforistike: »Lako je bacati riječi u vjetar, poput puranskoga perja u zrak, teško ih je napisati, a najteže je napisane predati čovjeku, osobito onom kritizeru, tom negativnom naivcu, kome je glava vjetrenjača…« I »pod pritiskom tog intelektualnog zaduženja« on započinje pisati aforizme, »kao mali dar svom velikom Narodu«, u želji da svakom čovjeku »pokloni malo smijeha«.
Što je njemu aforizam? U predslovlju knjige »Zašto-zato« piše: »Aforizam je skrivena ironija koja ozdravlja razmišljanja«; »Aforizam je prasak spoznaje«, »Aforizam je koncentrat mozga koji prehranjuje umne djelatnosti«, »Aforizam je ključ mudrosti«, »Aforizam je unuka filozofije, nećakinja pedagogije i punica književnosti«.
U pogovoru te knjige književnik August Đarmati piše: »Kod Augustina Korpara ta stilska forma zaista je nova, neuobičajena i nesvakidašnja, ali dobra i uvjerljiva… Obuhvaća cijelu skalu životnih problema i manifestacija koji sačinjavaju cjelokupnu preokupaciju čovjekovu: od mržnje do ljubavi, od ropstva do slobode, od bogatstva do neimaštine, od najvećih laži do vječne istine. I još mnogo toga!«
Doista, nema teme koje se nije dotaknuo već u prvoj knjizi: Bog, čovjek, brak, pijanica, nogomet, žena… Gdjekad su to kratki dvorječni doumci, katkad misli što teže biti gnome: »Ima ih koji sumnjaju u Božju opstojnost, ali je više onih koji za nju ne mare«; »Ako je čovjeku zadnje grob, onda je on zemaljski rob«; »Uzdisanje je kronična mjesečna bolest malog čovjeka« itd.
Knjigom »Zašto-zato« korespondira sa spray-supkulturom, pa se više obraća mladima napisavši duhovite »litanije« sukoba generacija: »Mladi očaravaju – stari očajavaju; mladi lunjaju – stari kunjaju; mladima jao – starima ćao…«
»Žvakanje života« podijeljeno je na tematske cjeline »djeca, mladi, ljubav, muškarci, žene…«, gdje motive iskazuje trostisima: »Život je istina gola / neugodno vruća smola / vječna osnovna škola; Život je povijest mučenja / nekoliko desetljeća učenja / male radosti i gorka grčenja; Život je naša matematika / koju kvari gluma i patetika / pokvaren kompas i neprirodna etika« i dr. Tim je tercinama pridodano petnaestak pjesama, vrlo kratkih proza i opozicija.
»Dopuštene kletve« također zahvaćaju širok dijapazon pojmova, naslovljenih, primjerice, »joga ili droga«, »mrak ili brak«, »zgodne istine«, »kreposno i milosno« i sl., zatim slijedi niz izreka te nekoliko pjesama. S iskustvom triju knjiga pisac će se pomalo narugati sam sebi: »Nekoć sam bio crnac. Danas sam sivonja.« Više misli ovdje posebice posvećuje vjeri i Crkvi: »Kad vjera postane problem, onda su problem djeca, novac, bolest i smrt« ili: »Crkva je velesajam svetaca, grešnika i obraćenika«.
Posljednja knjiga »AdoŽe« naslovom, kao prva, otkriva »metodologiju«: u sklopu svakoga slova upisati pokoju misao, od kojih iz slova »I« izdvajamo: »Istina je teška – zato je ljudi ne vole.«
I to je – istina. Jer ju je najbrže i najjasnije aforizmom mogao izricati, Korpar je bio vjeran tom »deficitarnom književnom obliku« (J. Skok). Njegova je posebnost pak u odnosu na druge što je »obuhvatio potpuna čovjeka« (A. Sironić), i naravnu i nadnaravnu protežnost. Pisao je mnogo i znao je da nije sve »na visini«, ali želio je, kako piše u predgovoru »Dopuštenih kletvi«, aktualnim jezikom upozoriti na krize, tjeskobe, šokove i otrove te podsjetiti na vječne istine, da bi čovjeka pomogao usmjeriti u »budućnost«, koja je rad, pravednost, odgoj, odgovornost, solidarnost… U duhu tih misli još jedna, za kraj: »Život možeš aktivirati ako pošalješ u mirovinu – životarenje.«
