PLODAN PISAC I MUČENIK LEONARD BAJIĆ Imao je »mistično oko«

Kada je o redovništvu riječ, hrvatski su franjevci najveće žrtve ratnih i poratnih komunističkih zločina. Njihova žrtva bio je i fra Leonard Bajić, plodan vjerski i kulturni pisac.

Rođen je 27. studenoga 1889. u Vojniću Sinjskom, gdje je završio pučku školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju 1907., kad je ušao u novicijat, dobivši redovničko ime Josip. Studij filozofije polazio je u Šibeniku 1908. – 1910., a u Zaostrogu studij teologije, koji je nakon godine dana nastavio u Makarskoj, gdje ga je 1913. završio te je bio zaređen. Bio je član Marijine kongregacije te tajnik društva »Restaurare omnia in Christo«. Bio je prefekt u sjemeništu u Sinju 1913. – 1915. te kapelan 1915. – 1917., župnik u Bajagiću 1917. – 1918., kapelan u Imotskom 1919., župnik i dekan u Drnišu 1919. Kada je talijanska vojska okupirala Drniš, u rujnu 1919. protjeran je, pa je otišao u Split. Nakon toga je od početka 1920. do 1923. bio župnik i dekan u Metkoviću, a zatim do 1933. magistar novaka na Visovcu i u Zaostrogu, župnik u Sinju 1935. – 1937., profesor na bogosloviji u Makarskoj 1937. – 1942. Naposljetku djelovao je u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu.

Robijao u Staroj Gradiški

Ondje je bio i urednik »Riječi Božje« 1943. – 1944. Bio je promicatelj liturgijske obnove, sudjelujući zapaženim predavanjima na hrvatskim liturgijskim kongresima na Hvaru 1936. i u Zagrebu 1940. Dvadesetih godina bio je aktivan član Hrvatske pučke stranke, iznikle u Hrvatskom katoličkom pokretu. Iako je podržao osnutak Kraljevine SHS, brzo se, kao mnogi Hrvati, razočarao, pa je na razne načine opstruirao režim. Kotarsko poglavarstvo u Metkoviću osudilo ga je »na kaznu zatvora od 20 dana« jer nije na crkvu izvjesio »državnu zastavu prigodom službe Božje na dan vjenčanja Njegova Veličanstva Kralja«, i to unatoč tomu što su ga tom prigodom »orjunaši« bacili niz stubište pa je slomio rame i od toga je patio cijeli život. No on se nije dao, pa je, uz ostalo, u Metkoviću osnovao Težačko vijeće s čitaonicom protiv sve oporbe »kaputaša« i »orjunaša«.

Pisao je lapidarno, dinamično, novinarski, razumljivo svima i o najtežim temama. Imao je »mistično oko« za povijest, razumijevajući socijalne i političke odnose kroz odnos naravnoga i vrhunaravnoga života.

No bila je to sitnica u usporedbi s onim što ga je čekalo pod komunizmom. Naime u ranim jutarnjim satima 19. travnja 1947. uhićen je sa subraćom Serafinom Rajićem, Matejem Vodanovićem, Albertom Bukićem i Josipom Viskovićem. Pod optužbom da on i suoptuženi »nikad nisu imali veze s narodom, nikad se nisu brinuli o narodu i njegovim interesima, nikad im na srcu nisu ležali dobrobit i blagostanje narodno«(!?) osuđen je na dvanaest godina prisilnoga rada, gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od tri godine. Žalba koju je uložio njegov branitelj Ćiril Brajša nije bila uvažena; naprotiv je zagrebački javni tužitelj Vladimir Ranogajec (koji, nota bene, još ima ulicu u Zagrebu!?) zaprijetio Brajši da će i njega optužiti. Robijao je u Staroj Gradiški, gdje je, u krajnje neljudskim uvjetima, razboljevši se od upale pluća, umro 17. veljače 1948., a pokopan je na zatvorskom groblju »Uskoci«.

Prevodio je s francuskoga i talijanskoga

Počevši od 1918., napisao je do 1944. više od dvjesto pedeset članaka u »Novoj reviji«, »Duhovnom životu«, »Narodnoj politici«, »Kulturnim pogledima«, »Hrvatskoj straži«, »Književnim pogledima«, »Croatia orans«, »Kalendaru sv. Ante«, »Gospi Sinjskoj«, »Riječi Božjoj«, »Katoličkom listu«, »Životu s Crkvom«, »Sacerdos Christi«, »Seljačkim novinama«, »Luči«, »Bogoslovskoj smotri« i drugdje. Potpisivao se imenom ili pseudonimom Leo(n) Nardić (Fr. L. Nardić).

Uz raznovrsne teme vezane za teološka, biblijska i crkvena pitanja, mistiku, pobožnosti i drugo, napisao je biografije trećoredice Ivke Živalj, o. Josipa Ivelića i fra Ivana Rozića, niz prikaza i recenzija, a najvrjedniji su članci o narodnoj (i) kulturnoj baštini i socioekonomskim temama. Neke članke iz franjevačke »Nove revije« i dominikanskoga »Duhovnoga života« sabrao je 1940. u knjigu »U duhu Katoličke obnove«, s indikativnim podnaslovom: »Idejni prilog k proslavi 1300 godišnje veze hrvatske države sa Svetom Stolicom«. Posebice su zanimljivi članci »Kriza duha«, »Socijalni karakter privatnog vlasništva«, »Socijalna pravda« i »Politički modernizam« te osobito »Civilizacija i nadnaravni život«, u kojem je razobličio »školovani analfabetizam« modernoga doba (kao poučak našoj kurikulnoj reformi!). Prevodio je s francuskoga i talijanskoga. Napisao je još djelo »Svjetska svećenička zajednica prijatelja Srca Isusova« (1930.). Bio je suradnik Ujevićeve »Hrvatske enciklopedije«, vezano za teme mistike i askeze. Gdje god je bio, posvetio se kulturnomu uzdizanju vjernika stvaranjem župnih čitaonica. Pisao je lapidarno, dinamično, novinarski, razumljivo svima i o najtežim temama. Imao je »mistično oko«, razumijevajući socijalne i političke odnose kroz odnos naravnoga i vrhunaravnoga života, držeći da je »katolička renesansa današnjega svijeta, o kojoj ovisi stanje svega čovječanstva, bitno vezana uz duhovnu elitu, uz katoličku svetost koje se sjećamo u svakidašnjoj molitvi ‘Ispovijedam se’ ne samo Bogu svemogućemu i istaknutim svecima, već i ‘svima svetima’, pod kojima je kršćanska starina razumijevala sve kršćane«.

IZVORGlas Koncila br. 44/2017.
Prethodni članakLUTANJA U OSOBNOJ MOLITVI Kako moliti srcem?
Sljedeći članakDOKUMENTARAC »GLASNIJE OD ORUŽJA« Pjesma kao oružje