SVEĆENIK KOJI NIJE ODUSTAO OD SVOJE KNJIŽNICE Ivan Kujundžić – »Mate Ujević« bunjevačko-šokačkih Hrvata

Ivan Kujundžić

Među brojnim katoličkim književnicima i kulturnim radnicima bačkih Hrvata nezaobilazno je ime svećenika književnika, bibliografa i prevoditelja Ivana Kujundžića.

Rođen je 2. lipnja 1912. na salašu Verušiću kod Subotice, gdje je pohađao osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, Osijeku i Subotici, a završne razrede u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji kod isusovaca u Travniku, gdje je maturirao 1930. Bogoslovni fakultet završio je u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 1934. Uz ostale svećeničke dužnosti, kao referent za hrvatska omladinska katolička društva i duhovnik križarskoga bratstva za srednjoškolce u Subotici poticao je organiziranje katoličkih organizacija na području Bačke, koje su snažno djelovale na nacionalno dozrijevanje hrvatske srednjoškolske i sveučilišne mladeži u duhu kršćanskih načela. Radio je u uredu Bačke Duhovne oblasti te kao vjeroučitelj u muškoj gimnaziji u Subotici od 1936. do 1941., kada je mobiliziran kao vojni svećenik Potiske divizije, da bi ubrzo, nakon sloma stare Jugoslavije, s vojskom dospio u zarobljenički logor u Doboju. Iste se godine vratio u Suboticu, gdje je već bila mađarska vojska, koja ga je osudila na kućni pritvor. U listopadu 1941. otišao je u Zagreb i ondje radio kao korektor u Društvu sv. Jeronima. U Suboticu se vratio o Božiću 1943. Neko vrijeme bio je gost biskupa Lajče Budanovića, a onda kratko vrijeme kapelan u Jánoshalmi u Mađarskoj.

»Na širem planu hrvatske kulture i znanosti najveći bibliograf i leksikograf bio je Mate Ujević, a u kulturi bunjevačko-šokačkih Hrvata bio je to Ivan Kujundžić.«

Nakon Drugoga svjetskoga rata radio je kao vjeroučitelj u Državnoj muškoj gimnaziji i u Učiteljskoj školi u Subotici, ali je zbog sukoba s prosvjetnim inspektorom bio otpušten. Kraće je vrijeme bio kapelan u crkvi sv. Terezije u Subotici, do 10. rujna 1947., kada je odveden u subotički istražni zatvor pod optužbom da je bio član grupe »čiji je cilj bio borba protiv narodnooslobodilačke borbe, protiv njenih osnovnih načela, a naročito protiv bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i federativnog uređenja Jugoslavije«. Bio je to dio suđenja protiv tri skupine s ukupno 27 katoličkih svećenika i laika, optuženih da su pripadali »ustaškoj i križarskoj terorističkoj organizaciji«. Osuđen je na »na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 13 godina« i na pet godina gubitka građanskih prava. Robijao je u Srijemskoj Mitrovici i Nišu. Kazna mu je smanjena pa se u Suboticu vratio 1954., kada odlazi na mjesto župnika župe sv. Roka. Umro je 23. svibnja 1969. u Subotici.

Bio je vrlo aktivan u radu Subotičke matice. Upravljao je njezinom zgradom i uređivao »Subotičke novine« od 1935. do početka rata 1941. Sudjelovao je godine 1936. u organizaciji proslave 250. godišnjice seobe Bunjevaca u Bačku. Bio je član Hrvatske kulturne zajednice, osnovane 1936. radi ujedinjenja i usmjeravanja rada svih hrvatskih društava u Bačkoj.

U »Subotičkim novinama« objavio je brojne članke. Prevodio je s francuskoga jezika, a knjige su bile umnožene šapirografom. Razne članke objavljivao je i u kalendaru »Danici«, »Klasju naših ravni« i »Blagovijesti«. Većinu pripovijesti objavio je u katoličkom tjedniku »Obitelj«, a neke u posmrtno objavljenoj zbirci »Deran s očima« 1969. Teme su mu socijalne, domoljubne s ratnom i poratnom tematikom, obiteljski život bačkih Hrvata, mjestimice s istaknutom vjerskom inspiracijom.

Istražujući godinama povijest i književne prinose, prikupio je bogat fond knjiga, časopisa i novina te 1946. osnovao »Bunjevačko-šokačku knjižnicu Ivana Kujundžića svećenika«. Nažalost, veći je dio konfisciran za vrijeme montiranoga sudskoga procesa 1948. i prenesen u subotičku Gradsku biblioteku. Nakon povratka iz zatvora obnavlja svoju knjižnicu. Iznimno je važan njegov bibliografski rad, napose knjige »Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata« 1946., koju je objavio pod pseudonimom Krešimir Bunić, te »Bunjevačko-šokačka bibliografija. Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata«, tiskana u »Radu JAZU« 1969. Veliku historiografsku važnost ima knjiga »Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata« 1968. Iako nepotpuno, djelo pruža obilje izvora za proučavanje kulturne i političke povijesti bačkih Hrvata, dragocjenih i današnjim istraživačima. Kao poseban otisak izišao mu je 1945. rad »Mihajlo Radnić, prvi bunjevačko-šokački pisac«, također pod pseudonimom Krešimir Bunić.

U vezi s njegovim životnim djelom stoji zaključak: »Na širem planu hrvatske kulture i znanosti najveći bibliograf i leksikograf bio je Mate Ujević, a u kulturi bunjevačko-šokačkih Hrvata bio je to Ivan Kujundžić« (J. Ivančić). »Tko bude iskreno želio reći nešto o nama i našoj povijesti, morat će se nezaobilazno pozvati na njegovo djelo« (L. Novaković).

IZVORGlas Koncila br. 24/2019.
Prethodni članakKAKO JE OSKVRNUTO DJELO GLASOVITOGA FILOZOFA U službi pravoga gospodara
Sljedeći članakFILM »FUNAN« – LJEPOTA SUPROTNA DOGAĐAJIMA KOJE FILM PRIKAZUJE U potrazi za djetetom