Iako je u hrvatskoj književnosti regionalna komponenta razvoja uvijek bila istaknuta, nikada nije bila u funkciji autonomaštva, nego, upravo suprotno, u službi isticanja i potvrde nacionalnoga hrvatskoga identiteta pojedinih krajeva i kulturne kohezije. Tako je i u Istri, gdje pisana kultura i književnost na hrvatskom jeziku ima dugu tradiciju, počevši od glagoljaštva srednjega vijeka. Povijesne okolnosti tražile su od istarskih Hrvata neprestanu borbu za potvrdu egzistencije i identiteta hrvatske riječi i književnosti, u čemu su presudnu ulogu imali svećenici. Jedan od njih bio je Vjekoslav Spinčić, jedan od prvaka preporodnoga rada drugoga naraštaja istarskih Hrvata, uzmemo li da je prvi bio Dobrilin, a treći Milanovićev.
Rođen je u Spinčićima kraj Kastva 23. listopada 1848. Bogosloviju je pohađao u Gorici i Trstu, gdje je zaređen za svećenika 1872. U Pragu i Beču studirao je povijest i zemljopis. Radio je kao nastavnik u Kopru 1876. – 1882., zatim je do 1888. bio školski nadzornik u kotarima Kopar i Volosko te nakon toga u Učiteljskoj školi u Gorici. Političkom usmjerbom pravaš, zauzimao se za ravnopravnost Hrvata i Slovenaca s Talijanima i za ujedinjenje Istre s Hrvatskom; stoga je otpušten iz službe 1892. »jer je u Zagrebu izjavio kako Istra pripada Hrvatskoj, da je to hrvatska zemlja otrgnuta od matice domovine te se treba ujediniti s banskom Hrvatskom« (»Istarska enciklopedija«). Bio je predsjednik prosvjetnoga Društva sv. Ćirila i Metoda (kojima je posvetio posebnu molitvu) za Istru, zastupnik u Istarskom saboru 1882. – 1915., gdje i predsjednik kluba hrvatsko-slovenskih zastupnika, a od 1891. do raspada Austro-Ugarske zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču. Nakon parlamentarnih izbora 1907. neko je vrijeme bio član Pokrajinskoga odbora za Istru i kvarnerske otoke. Pod pritiskom talijanske okupacije, od 1918. živio je u Zagrebu. Bio je član Privremenoga narodnoga predstavništva Kraljevine SHS u Beogradu 1919. – 1920., ali se nakon Rapalskoga ugovora povukao iz političkoga života prosvjedujući zbog ustupanja Istre Italiji.
Ipak se 1931. ponovno nakratko politički aktivirao kao zastupnik u jugoslavenskoj skupštini. Umro je na Sušaku 27. svibnja 1933.
Objavljivati je započeo 1870. u kalendaru »Istran«, potom u »Hrvatskoj«, »Hrvatskoj državi«, »Hrvatskom domu«, »Našoj slozi«, »Istri«, »Novom listu«, »Slobodnoj tribuni«, »Balkanu«, »Agramer Tagblattu«, »Soči«, »Slovanskom svetu«, »Slovencu«, »Vijencu« i dr., gdjekad pod pseudonimom Branislav Brežki. Objavljivao je i na slovenskom, talijanskom i češkom. Objavio je knjige i brošure »Hrvatskoj il Italiji? Rieč istarskih Hrvata i svim na koje spada« 1880., »Desetgodišnjica Bratovšćine hrvatskih ljudi u Istri« 1885., »Obćina Kastav jedna, nerazdruživa!« 1899., »Raspust općinskoga zastupstva u Kastvu« 1900., »Kraljevina Hrvatska po ‘nagodbi’ / Bosna i Hercegovina po aneksiji« 1913., »Slavensko bogoslužje u Istri« 1913., »Moje izbivanje iz Istre« 1922. Treba spomenuti i radove »Razvitak narodnoga preporoda u Istri«, objavljen u knjizi Dane Grubera »Povijest Istre« 1924., te »Istra« u kalendaru »Napretku« 1922. Autor je više natuknica za leksikon »Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti 925-1925«. Ostavio je znatnu rukopisnu ostavštinu.
Osobito je značajna i važna njegova knjiga »Crtice iz hrvatske književne kulture Istre« 1926. (reprint 2011.), 1934. tiskana pod naslovom »Oteta nam otadžbina«, nastala iz potrebe odgovora na knjigu Baccia Zilliota »La cultura letteraria di Trieste e dell’Istria« 1922. Spinčić je, na tragu »Povijesti hrvatske književnosti u Istri« Antona Klodića-Sabladoskoga 1889., sastavio pregled povijesti hrvatske istarske književnosti, ne, kako ističe, kao znanstveni rad, nego »pobilježenje svega onoga te zemlje, što se gdje nalazi na papirima, u knjigama natiskana, na kamenima ukljesana… da se pokaže kako literarna kultura Istre ne samo nije sva talijanska, nego da je hrvatska od talijanske starija i jača«. Tim putom udarivši, obradio je povijest hrvatske pisane i književne kulture od »Kločeva glagoljaša« (11. st., možda i 10., kaže Spinčić), sve do pisaca svojega vremena, ne zaobišavši ni urednike listova, skladatelje i slikare te narodno »skupno duševno blago: njegove pjesme, pripovijesti, priče, poslovice, zagonetke«, uključivši i »ženske pjesme«, sa zaključnom porukom: »Istra je od davne davnine i narodnosno i kulturno pretežno hrvatska zemlja.« Tekstu je pridodao zemljovid Istre s hrvatskim toponimima te slike četrdesetak hrvatskih književnika. »Istarska enciklopedija« o važnosti te knjige zaključuje: »Zahvaljujući Spinčiću, a navlastito kasnijim istraživačima koji su se informirali i na stranicama njegovih Crtica, književnost zap. Hrvatske danas se ne promatra kao rubna regionalna pojava nego, najboljim svojim ostvarajima i autorskim osobnostima, dragocjen sastavni dio hrv. književnosti kao pisanoga svjedočanstva jedne policentrične kulture.«
Spinčićev rad i na književnom polju još je jedan iznimno važan dokaz nenadomjestive uloge katoličkoga svećenstva u hrvatskom kulturnom životu.
