Teško je zaobići riječ čudo kad se hodočasti u čudesne predjele južne Italije. No i neki se naoko redoviti događaji pokažu kao čudesni, a često se to shvati tek kasnije. Uvjerili su se u to i pripadnici hodočasničke skupine iz Splita i šire Dalmacije. Krenuli su na put, pod vodstvom don Josipa Mužića, kako bi hodočastili hrvatskim marijanskim tragovima u južnotalijanskim pokrajinama Kampaniji i Kalabriji. No kako kao hodočasnik proći tim krajem a ne posjetiti glasovitu Gospu od Ružarija u Pompejima. Bila je nedjelja uoči proljetnoga slavlja u svetištu – na blagdan Blažene Djevice Marije Posrednice svih milosti 8. svibnja, jesensko je na Kraljicu Krunice 7. listopada – i svetište je vrvjelo hodočasnicima.
Zacijelo je i to svakomu u skupini ostalo u nezaboravnu sjećanju. No teško da je itko pomislio da će se pompejska Gospa od Krunice ubrzo naći u fokusu interesa cijele Crkve, pa i svijeta. »Danas je dan molitve Gospi Pompejskoj«, poručio je u četvrtak 8. svibnja navečer s balkona bazilike sv. Petra u Vatikanu, na svojem prvom obraćanju vjernicima i blagoslovu »Gradu i svijetu« novi papa Lav XIV., najavivši time da će i njegov pontifikat imati snažan marijanski pečat.
Lutanja i obraćenje bl. Bartola Longa
Svako marijansko svetište ima svoju jedinstvenu povijest, a svima im je zajednička blizina i skrb koju Bog preko Marije iskazuje konkretnim ljudima u određenim povijesnim koordinatama mjesta i vremena. Svetišta su na neki način živa svjedočanstva da je ta Božja skrb i danas prisutna, upravo kako je to u nastupnom govoru rekao papa Lav XIV., i da Marijin zagovor i dalje bdije nad njezinom djecom.
Stari rimski Pompeji bili su nakon kobne erupcije obližnjega Vezuva 79. godine poslije Krista zatrpani, a potom gotovo punih 1600 godina potpuno zaboravljeni grad od oko 20 tisuća ubijenih duša. U drugoj polovici 19. stoljeća dio je grada već bio otkopan. No živih Pompeja još nije bilo. A onda je Božji Duh, kad nitko ni slutiti nije mogao da bi taj »mrkli kraj smrti« ponovno mogao postati živim gradom, probudio gorušičino zrno u srcu jednoga čovjeka.
Bartolo Longo rođen je 1841. godine u gradiću Latianu u Apuliji, u dobrostojećoj građanskoj i vjerničkoj obitelji. No na studiju prava prepustio se strujanjima koja su u ono vrijeme bila tipična za dobar dio intelektualnih elita, ateizmu, pozitivizmu, antiklerikalizmu, što ga je naposljetku dovelo do spiritizma i sotonizma. Teška depresija u koju je upao, a zbog slične je jedan njegov prijatelj počinio samoubojstvo, nagnala ga je da pomoć potraži kod dominikanca Alberta Radentea. Tu je počelo njegovo korjenito obraćenje. Tu je počela i njegova ljubav prema Bogorodici, posebno prema molitvi krunice koja je iznikla upravo iz dominikanske duhovnosti. A dio njegova »novoga života« bila je i ljubav prema posljednjima.
»Budeš li promicao krunicu, bit ćeš spašen!«
Solidno obiteljsko nasljedstvo osiguralo mu je pristojnu rentu i mogućnost karitativnoga djelovanja. Upravo zahvaljujući njemu upoznao je u Napulju dvoje budućih svetaca, Ludviga iz Casorije i Katarinu Volpicelli. Suradnja sa sv. Katarinom Volpicelli urodila je još jednim poznanstvom, koje će se pokazati sudbonosnim. Tu je susreo groficu Mariannu Fernararo De Fusco, koja je 1864. godine ostala udovica s petero malene djece. Bio joj je potreban upravitelj dobara i učitelj za djecu. Pronašla ga je u Longu. No dvoje će ubrzo povezati prijateljstvo i zajednička skrb za potrebite. Zbog govorkanja koja su ih pratila Longo i De Fusco će se 1885. godine, nakon njegove audijencije kod pape Lava XIII. i na papin savjet, vjenčati, uz uzajamni sporazum da će, kao i do tada, živjeti kao dvoje prijatelja i suradnika.
Vesela Dujmić: »Uvjerena sam da je baš Marija imala u ovom izboru ‘svoje prste’ te očekujem da će ona i dalje voditi papu Lava XIV.«Upravo je radi dogovora s najamnicima na posjedu De Fusco mladi odvjetnik 1972. godine došao u pompejsku dolinu. Na službenoj stranici svetišta u Pompejima opisano je ono što je slijedilo: »Hodajući poljima, osjetio je kako mu iz srca navire sumnja koja ga je odavno mučila: kako će se spasiti s obzirom na ne baš uzorna iskustva iz prijašnjega života? Bilo je podne i sa zvukom zvona čuo je glas: ‘Budeš li promicao krunicu, bit ćeš spašen!’ Shvatio je, dakle, svoj poziv te je odlučio da ne će otići iz pompejske doline a da ne proširi štovanje Djevice od Krunice. Počeo je katehizirati seljake. Potom je obnovio malenu župnu crkvu Presvetoga Spasitelja te je, na savjet (tada nadležnoga) biskupa Nole, odlučio podići novu crkvu, posvećenu Djevici od Krunice. Dana 13. studenoga 1875. stigla je u Pompeje čudesna slika Djevice od Krunice. Najprije iz Napulja, a potom, malo-pomalo, iz svih krajeva svijeta, počeli su pristizati darovi za izgradnju nove crkve, kojoj je temeljni kamen postavljen 8. svibnja 1876. Iduće je godine Longo napisao i počeo širiti praksu ‘petnaest subota’; dvije godine kasnije i sam je ozdravio od teške bolesti zahvaljujući molitvi Molitvene devetnice koju je sastavio i koja je, ubrzo, objavljena u 900 izdanja na 22 jezika.«
Vjerovao, ne u svemoć zla, nego u snagu dobra
»Dana 14. listopada 1883. dvadeset je tisuća hodočasnika okupljenih u Pompejima prvi put molilo Molitvu Djevice od Krunice, koja je iznikla iz srca Bartola Longa, kao odgovor na encikliku ‘Supremi apostolatus officio’ (1. rujna 1883.), u kojoj je Lav XIII. uputio upravo na krunicu kao lijek za zla koja su pogađala suvremeni svijet. (…) U međuvremenu je, zahvaljujući njemu, oko gradilišta nove crkve iznikao pravi grad, s kućama za radnike – bio je to jedan od prvih primjera pučke gradnje, koja je prethodila pozornosti enciklike ‘Rerum novarum’ za to društveno pitanje – s telegrafom, željezničkom postajom, malenom bolnicom, meteorološkom i geodinamičkom postajom. Godine 1887. osnovao je žensko sirotište, prvu od svojih karitativnih ustanova u korist djece i adolescenata.«
Naime, Longo je posebnu pozornost posvećivao djeci osuđenika, koji su nakon odlaska roditelja u zatvor bili prepušteni sami sebi. Bio je to u ono doba pionirski, a i osporavani posao, čak i u ime navodne znanosti. Dok se čita dio iz Longova zapisa, nemoguće je ne prisjetiti se još jednoga govora novoga pape, onoga o Božjoj ljubavi kao jamstvu pobjede dobra nad zlom. »Ta nesretna stvorenja, tvrde pozitivisti, od rođenja su sudbinski predodređena prijeći čitav opaki put delikvencije te ih nikakva prevencija, nikakav odgoj na svijetu ne bi mogao odvratiti da se zapute putom krivnje i prijestupa. Te krute i obeshrabrujuće tvrdnje, koje su se okruživale lažnim svjetlom pozitivnih znanosti i eksperimentalnih podataka, ne samo da nas nisu odvratile od teškoga pothvata, nego nas nisu ni impresionirale: mi nismo vjerovali u svemoć zla, nego smo vjerovali u otkupiteljsku snagu dobra, u obnoviteljsku učinkovitost odgoja.« Vrijeme i rezultati dali su Longu za pravo. No vjera u dobro u čovjeku izvirala je iz jedne dublje vjere. »Ljubav Kristova, koja je živa vatra, želi se proširiti zemljom i ne gleda na granice«, zapisao je također u jednoj prigodi. A u drugoj: »Kraljica Milosrđa… stavila nam je u srce svetu odlučnost da bogoslužje vjenčamo s dobrotvornošću.«
Četiri posjeta trojice papa
Bl. Bartolo Longo umro je 1926. godine, dvije godine nakon smrti supruge Marianne De Fusco. Blaženim ga je godine 1980. proglasio papa Ivan Pavao II. A papa Franjo je 24. veljače u poliklinici »Gemelli« potvrdio pozitivno mišljenje kardinala i biskupa članova Dikasterija za kauze svetih i blaženih te najavio konzistorij na kojem je trebao objaviti blaženikovu kanonizaciju. Konzistorij se, zbog smrti pape Franje, nije održao, no gotovo je sigurno da će novi papa završiti proces te da je proglašenje bl. Bartola Longa svetim pitanje mjeseci, a možda i tjedana.
Svetište je pak od skromnih početaka do danas nastavilo svoj život. Veličanstvenu je crkvu Gospe od Krunice 1891. godine blagoslovio kardinal Raffaele Monaco La Valletta, a ubrzo je potom proglašena papinskom bazilikom. Zbog osporavanja pompejskoga djela i njegovih razgranatih aktivnosti Bartolo Longo i Marianna De Fusco su 1906., za pape Pija X., čitavo djelo stavili pod upravu Svete Stolice. Još je za života Longo obećao da će svetište pohoditi papa. S tim se, doduše, moralo pričekati mnogo desetljeća, no onda su papinski pohodi zaredali. Sv. Ivan Pavao II. pohodio je svetište u listopadu 1979. te u istom mjesecu 2003. godine. U listopadu 2008. pohodio ga je Benedikt XVI., a u ožujku 2015. papa Franjo. No bl. Longo se s pravom može smatrati ne samo ocem svetišta, nego i modernoga gradića Pompeja. Blaženik je, naime, ubrzo uvidio da će iskopine starih Pompeja privlačiti sve više turista, a marijansko svetište sve više hodočasnika te je od početka bio sukreator primjerenih gradskih struktura.
»Svećenik (i papa) koji voli Gospu, dobar je svećenik«
»Jasno, čim sam čula da je novi papa spomenuo Gospu od Pompeja, navrle su mi misli na naše hodočašće. To da je novi papa izabran upravo na taj dan smatram velikom milošću«, kaže Vesela Dujmić iz splitske skupine hodočasnika koji su se četiri dana prije izbora novoga pape našli u Pompejima. Molitvu Lava XIV. Mariji u prvim trenutcima svojega pontifikata sugovornica komentira riječima: »Ne bih željela ocjenjivati, no moj osjećaj i iskustvo govore da je svećenik koji voli Gospu dobar svećenik. Možda na to gledam i kroz iskustvo s Ivanom Pavlom II. Stoga me je ovaj papa, čim je izišao, malo podsjetio na sv. Ivana Pavla II., a kad je spomenuo Gospu, baš me je to obradovalo.« Prisjetila se i prethodnih dana, kad je Crkva molila Boga i Gospu da joj podari dobroga papu. Bili su to za nju i dani svojevrsne praznine, osjećaja da Crkva bez pape ne može. »Uvjerena sam da je baš Marija imala u ovom izboru ‘svoje prste’ te očekujem da će ona i dalje voditi papu Lava XIV. Ta njegova blagost i suza u oku – ne može se na to ostati ravnodušan. Sad samo moramo nastaviti žarko moliti za novoga papu da nam donese dobar smjer«, kaže Splićanka. Sugovornica također priželjkuje i nada se da će novi papa vratiti molitvu sv. Mihaelu arkanđelu nakon mise, koju je u liturgiju bio uveo upravo Lav XIII. nakon jednoga mističnoga doživljaja zla u svijetu, a liturgijska reforma nakon Drugoga vatikanskoga koncila ju je izostavila.
Pogled s tornja – slika vjere
Sugovornica Dujmić, koja u svojem životu uspješno spaja posao poštanske službenice, hobi pjesnikinje i strast promicanja marijanske duhovnosti, prisjetila se i penjanja na zvonik pompejske bazilike, što ju je stajalo znatne žrtve jer ima problema s artritisom. No isplatilo se. »Taj pogled odozgor na stari grad, na ruševine, podsjetio me je na prolaznost života i beskorisnost svega na ovom svijetu ako u svemu nije Bog. Tako je taj zvonik za mene imao neku višu simboliku, simboliku vjere kao pogleda na život i svijet odozgor. A pogled na Gospinu baziliku podsjetio me da je Marija u ovom životu uvijek s nama kao Majka«, kaže sugovornica.
Od oronule slike s ružnim likovima do Kraljice Krunice
Povijest čudotvorne slike Gospe Pompejske također je priča o gorušičinu zrnu, o tome kako Bog uzvisuje malene i maleno. Započevši svoju misiju u pompejskoj dolini, Longo je uvidio da mu je za molitvena okupljanja duhovno zapuštenih seljana potrebna Marijina slika koju će častiti. No sredstava za neku vrjedniju sliku nije bilo. I tu je »uskočio« njegov duhovni voditelj dominikanac o. Radente. Redovnik se naime prisjetio da je nekoć poklonio sliku Gospe s Djetetom redovnici s. Mariji Concetti De Litali i da bi je ona mogla ustupiti Longu. No uslijedilo je razočaranje. Longov opis slike otkriva njegov smisao za humor: »Ne samo da je platno bilo staro i otrcano, nego se lice Gospe, dobrostive Djevice, same svetosti i milosti, prije činilo kao hrapavo lice grube žene. (…) Osim izobličenosti i neuglednosti lica, na glavi Djevice nedostajao je komad platna; a sam je plašt bio izgreban i izblijedio od zuba vremena, s rupicama od moljaca, a oko ogrebotina je tu i tamo nedostajalo i nanosa boje. O ružnoći drugih likova nema se što reći. Sveti Dominik s desna izgledao je, prije negoli kao svetac, poput glupana na raskršću; a s lijeva je bila sv. Ruža, s debelim, grubim i vulgarnim licem, kao da je netko seljanku okrunio ružama.« Zbog velikih dimenzija ni transport slike do Pompeja nije bio jednostavan. Obećao je to učiniti mjesni kirijaš koji je prevozio plodove zemlje do Napulja. No Longo nije znao da na povratku kirijaš prevozi đubre koje skuplja iz štala u Napulju i prodaje mjesnim seljacima. Na taj je način, dobro omotana i zaštićena, danas jedna od najpoznatijih Marijinih slika stigla u Pompeje. No na obnovi slike, materijalnoj i estetskoj, sudjelovali su najbolji majstori koje je Napulj tada imao. Slika prikazuje Gospu kako predaje krunicu sv. Katarini Sijenskoj (sv. Ruža je prekrivena novim likom) i Isusa u krilu Marijinu koji predaje krunicu sv. Dominiku.
