SVJEDOČANSTVO ŽIDOVA HINKA MANNA Nadbiskup Stepinac je zaplakao

Među poslijeratnim svjedočanstvima, koja nimalo nisu bila po volji komunističkim vlastima, svakako treba spomenuti i Hinka Manna, koji je 20. rujna 1945. progovorio o pomoći nadbiskupa Stepinca progonjenim Židovima:

»(…) S tim memorandumom u džepu, ja sam idući dan u pola 8 ujutro našao se sa Hahnom pred Katedralom. Bilo je to u nedjelju dan prije početka biskupskih konferencija 1941. Hahn je imao preko sebe prebačen kaput da se prikrije njegova golotinja, jer je išao pred nadbiskupa, točno onakav, kako je bježao iz Jasenovca. Kako je bilo dogovoreno, g. Dumić (Stjepan, bojnik ratne mornarice u miru, ravnatelj Karitasa, op. a.) čekao je pred ulazom u dvor. Bio je začuđen kad je vidio mene. Ja sam mu u brzini ispričao razlog zašto sam ja došao i kako su me članovi žid. općine ostavili na cjedilu. Dumić, zgražajući se ovakvom postupku odveo je i Hahna i mene u dvor, dok je Roemer koji je Hahna doveo čekao u kolima« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 252.).

Mannova molba poslana u Vatikan

»Nadbiskup nas je primio u svojoj biblioteci. Osim Dumića, Hahna i mene, bio je uz Stepinca i njegov tajnik te još jedan svećenik, za kojeg sam predmnijevao da je papinski legat. Uzbuđen pričam nadbiskupu što me je dovelo do njega. Molim ga da sasluša doživljaje jednog bjegunca iz Jasenovca. U to Hahn zbaci sa sebe kaput i pokaže se u onako jadnom stanju u kakovom je došao iz Jasenovca, te započne opisivati logor u Jasenovcu, njegove mučitelje, njegove žrtve i pokazuje svoje otvorene rane koje su još pomalo krvarile.

»U to Hahn zbaci sa sebe kaput i pokaže se u onako jadnom stanju u kakovom je došao iz Jasenovca, te započne opisivati logor u Jasenovcu, njegove mučitelje, njegove žrtve i pokazuje svoje otvorene rane koje su još pomalo krvarile. Promatrao sam lice nadbiskupovo. Ono je bivalo sve mračnije i mračnije dok mu nisu potekle suze iz očiju.«

Promatrao sam lice nadbiskupovo. Ono je bivalo sve mračnije i mračnije dok mu nisu potekle suze iz očiju. Kada je Hahn završio okrenuo se nadbiskup prema meni i rekao: ‘Ja sam od Pavelića već tražio da se dokinu ta zvjerstva po logorima, no on me je uvjeravao da je to neistinito što se priča o logorima. Sada me ali nitko više neće razuvjeriti.’ Zadržali smo se kod nadbiskupa od pola 8 ujutro do 10 prije podne. U dva i po sata može se mnogo toga da kaže. Prije odlaska uručio sam mu još jednu moju pismenu molbu, umolivši ga da i ovo pročita. Dok sam ja sa Hahnom otišao Dumić je još ostao kod nadbiskupa. Kasnije mi je rekao da je nadbiskup odmah sjeo i pročitao moju molbu, i dao nalog da se ova odmah prevede na latinski. Ta da je umnožena i razdijeljena svim biskupima na konferenciji i isto tako da je sa popratom odpremljena u Vatikan. Hahnu je uspjelo potom da se prebaci preko granice« (str. 252.-253.).

Kako kulturno i gospodarski obnoviti zemlju

Pismo svećenicima (nad)biskupa u Jugoslaviji s biskupskih konferencija održanih u Zagrebu o položaju Crkve pod komunističkom vlašću i potrebi poratne duhovne obnove u narodu, 22. rujna 1945.:

»‘Et cessavit quassatio’ (Ps 106;30)… ‘prestao je pomor’, tako su pobožno odahnuli narodi, kad su svibnja mjeseca u velikim množinama hrlili u crkve, da zahvale Bogu što su barem u Europi prestali dani najgoreg užasa… Željno žele narodi, da naskoro nastupi potpuni mir, gdje ‘više ne diže mač narod proti narodu’, gdje ‘više se ne uči ratu’, nego ‘gdje raskivaju mačeve svoje za plugove, koplja za svoje srpove’ (usp. Iz,2;4)… drugim riječima: narodi žele mir te kulturnu i gospodarsku obnovu zemlje. Ali te obnove ne možemo postići, ako prije svega ne postignemo i religioznu obnovu.

Religiozna obnova. Na nama svećenicima je, da posvetimo sve svoje snage toj obnovi; izgrađivati mir te novi socijalni nauk bez Boga značilo bi graditi na pijesku… Odakle ratna zla? Mnogi misle da je svjetski rat bio posljedica političkih razmimoilaženja naroda, na prvi pogled rekao bi čovjek, da je doista tako. Ali ako gledamo dublje, ako promatramo sve događaje svjetske povijesti u svjetlu vječnih istina, vidjet ćemo, da su ‘dani pohođenja’ bili posljedica grijeha, jer su narodi ostavili Onoga, koji je ‘fons aquae vive’ (vrelo žive vode, op. a.)… Mjesto uzvišenih vjerskih istina, što ih čitamo u Evanđelju, narodi su si sastavljali različite ‘filozofske sisteme’, koji su bili na oko lijepi, ali u stvari raspucani bunari, što ne drže vode« (str. 253.-254.).

Vjernici su članovi i Crkve i države

»Opet ka Kristu. U duhu poniznosti i u srcu skrušenom vratimo se dakle ka Kristu Gospodinu! Pokajat ćemo se i sa suzama moliti oproštenje od Njega… Kristu moramo dakle mi svećenici naročito posvetiti sve svoje snage u svrhu religiozne obnove vjernika.

»Stoga ima svaki vjernik pravo, da u čisto političkim pitanjima misli onako kako hoće; i tu mu slobodu ostavljamo sve dok je njegovo političko stanovište kompatibilno s kršćanskim načelima.«

Negotia saecularia vitanda (skrb za svjetovne poslove, op. a.). Ako se borimo za Krista, ne smijemo se zapletati u poslove ovoga života… Među negotia saecularia spadaju i političke akcije. U tom pogledu moramo načelno izjaviti: mi poštujemo svaku političku ideju, ako se ne kosi s principima kršćanske etike.

Stoga ima svaki vjernik pravo, da u čisto političkim pitanjima misli onako kako hoće; i tu mu slobodu ostavljamo sve dok je njegovo političko stanovište kompatibilno s kršćanskim načelima.

Svećenik pak, napose dušobrižnik, jest duhovni otac sviju vjernika bez razlike njihove političke orijentacije; stoga traži već sama pastoralna mudrost, da se on kao svećenik in rebus mere politicis (u slučaju čisto političkom, op. a.) ni najmanje ne ističe, kako ne bi izgubio povjerenje jednog ili drugog dijela svoje pastve… Ima pak pitanja, koja ljudi katkada smatraju čisto političkim, dok u stvari nijesu takva. Među njih spada i odnos Crkve i Države. U novije se doba čuju tendencije, koje idu za tim da se Crkva posvema odijeli od države, odnosno država od Crkve. Mi ovakvih nastojanja ne samo da ne možemo odobravati, nego ih moramo principijelno otkloniti. Vjernici naime nisu samo djeca Crkve, nego su oni u isto vrijeme i članovi države. Stoga je potrebno da žive u ispravnom odnosu i prema Crkvi i prema državi.

Mnogo će puta doduše moći građanin vršiti svoje građanske dužnosti te dati caru što je carevo, a da ne dođe kao vjernik u konflikt sa crkvenim zakonima; isto tako će često vjernik moći vršiti svoje religiozne dužnosti te dati Bogu što je Božje, a da ne dođe u poteškoće sa svojim građanskim dužnostima.

‘Causae mixtae’ (miješani slučajevi, op. a.). Ali ima nemalo pitanja, u kojima je interesirana i Crkva i država, npr. odgoj djece, brak, svetost zakletve itd. Stoga je u najmanju ruku preporučljivo, da se ovakva pitanja riješe prijateljskim ugovorima ili konkordatima, to je uvidjela pred 10 godina bivša Jugoslavija, te je sklopila 1935. godine sa Sv. Stolicom konkordat; nažalost taj nije bio nikada ratificiran.

Ako država traži rastavu, Crkva traži slobodu
Suradnja između Crkve i države blagotvorna je za obje strane. Crkva skrbi za vrhunaravni vječni cilj svojih vjernika, ali ti su vjernici i građani države, koja ima zadatak da skrbi za vremenito, tjelesno i duhovno blagostanje svojih građana.
Crkva i država dvije su različite ustanove, ali i jedna i druga od Boga su! Radi toga je katoliku prirodno da ljubi jednu i drugu; ove dvije ljubavi postoje u srcu katolika sasvim skladno… Crkva ne oslabljuje (kako joj neki predbacuju) ljudske energije, nego ih podiže k svemu što je plemenito i velikodušno.
Crkva uči jasno domoljubne krjeposti, ali nas i podsjeća da ne pripadamo samo vlastitom narodu, nego da smo putem svoga naroda učlanjeni u veliku familiju svih naroda; nijesmo samo mi na svijetu, ima i drugih naroda, a svi su od Boga…
Ako bi pak Država pored svega toga tražila rastavu, to moramo mi u tom slučaju tražiti za Crkvu slobodu; i to ne ‘kojekakvu’, nego pravu slobodu, između ostalog i pravo na vlastite religiozne škole…« (str. 255.-257.)

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 31/2017.
Prethodni članakZAŠTO POBJEDA U HRVATSKOJ NEMA PLODOVA? Borba za hrvatski ideal nije gotova
Sljedeći članakMORSKE IDEJE ZA MORSKU HRVATSKU Dvostruke cijene ili dućani?