U lipnju diljem Crkve u Hrvatskoj održavaju se svećenička ređenja, izriču se brojne čestitke u kojima se svraća pozornost na različite vidove svećeničke službe i traži se Božji blagoslov za sve svećenikove buduće godine. Je li župnik u Vidovcima kod Požege Branko Šipura na početku svoje svećeničke službe uopće mogao zamisliti da će ona uključivati i sasvim izniman pothvat na koji ga nije mogla pripremiti formacija u bogosloviji i na teološkom studiju? Iako župnik o tome najradije ne bi govorio, njegovo djelo nemoguće je skriti.
Valja krenuti od kraja. U župi Vidovci u 80. godini krajem prošle godine umro je Niko Marić. Umro je u svojoj skromnoj kućici na Gospinu brdu. Cijeloga života odlikovao se zdravom pobožnošću prema Blaženoj Djevici Mariji. Sve do svoje 80. pješačio bi svake godine Gospi u Voćin, pridružujući se vjernicima koji su pješice dolazili iz pravca Davora i Nove Kapele. Redovito je dolazio na devetnicu Gospi od Suza u Pleternicu. Bio je sudionik i svih drugih hodočašća koja su organizirale Požeška biskupija ili župa Vidovci. Veći dio života obavljao je pobožnost devet prvih petaka. Dolazio je na mise u župnu crkvu Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Vidovce i u susjedne župe kada bi se slavili njihovi nebeski zaštitnici. Od skromnih primanja podupirao je obnovu crkve sv. Terezije Avilske u Požegi, današnje katedrale, i gradnju župne kuće u Vidovcima. Neopterećen, predan u Božju volju, vozio bi kroz mjesto svoj bicikl stariji od 40 godina. Ljudi su ga voljeli i svi su ga pozdravljali.
Imao je Niko težak život u neizvjesnosti, u izbjeglištvu. U Požegu je došao s majkom i sestrom. Mnogo su radili, teško živjeli, ali bili zadovoljni. Umrla mu je majka, kasnije i sestra. Niko se od tada teško snalazio. Utjehu je nalazio u molitvi, ali i u dugim razgovorima sa župnikom Šipurom, koji je, unatoč obvezama, za Niku uvijek nalazio vremena.
»U župni stan dolazio bi ujutro i ja sam mu pripremao doručak«, kazuje župnik. Volonteri Caritasa u župu bi mu dovezli ručak jer se do njegove skromne kućice na brdu automobilom nije moglo. Niko se kod mene dobro osjećao: dugo bismo razgovarali u uredu ili biblioteci, a kad bi u župni stan poslom naišao koji župljanin, i s njim je rado razgovarao. Svi su ga znali i poštovali jer je Niko svećenike godinama pratio na blagoslov obitelji. Cijelu godinu prije smrti dolazio bi u župni stan jutrom, a odlazio poslije ručka. U svojoj kućici samo bi prespavao. Tako je prošlo ljeto. Postao je gotovo stanar župne kuće«, prisjeća se župnik Šipura.
No Niki se zdravlje pogoršalo. Izgubio je osjećaj za obavljanje fizioloških potreba. »U početku mi nije bilo jednostavno oprati i presvući ga, podnositi neugodne mirise, ali naviknuo sam se. Vozio sam ga njegovoj kući, hranio, brijao, prao, presvlačio, kućicu mu održavao urednom. Plačući me Niko molio da ga ne odvezem ni u kakvu ustanovu ili dom. Ispunio sam mu svaku, pa i tu želju.« Dan prije smrti ponovo sam ga oprao, presvukao njega i posteljinu, nahranio ga i opet smo, kao i danima prije, dugo razgovarali, molili i pjevali. Sutradan, vidno pogoršana stanja, zatražio je ispovijed i bolesničko pomazanje. Završavali smo molitvu. Polako je načinio znak križa na sebi. Zazivajući Presveto Trojstvo, blago je predao duh Gospodinu.«
Župnik Šipura bio je svjedok ljudske osamljenosti i patnje, ali i prihvaćanja Božje volje. Nikada taj svećenik nije razmišljao o tome da će prati, presvlačiti, hraniti bolesnika koji mu je samo župljanin, brijati ga, provoditi svoje slobodno vrijeme s njim. Taj skromni svećenik nikako ne želi da se njega ističe, najradije bi da to ostane »nepoznato« iskustvo, ali nije li vrjednije podijeliti ga s drugima kao poticaj?
I u njegovoj župi Vidovci vrijedni volonteri Caritasa, po uzoru na svoga župnika, obilaze stare i nemoćne, spremaju im kuću, pribave potrebno, podijele vrijeme s njima jer ističu da osamljenima najviše nedostaje razgovor. Župnik potiče djecu i mlade – prvopričesnike i krizmanike, pa su i oni bili uključeni u posjete starima, nemoćnima, bolesnima u župi, sve do epidemije koja je to onemogućila na jedno vrijeme. Do tada su djeca razgovarala sa starima, donosila im »sitne darove«, pričala, slušala zgode iz života »mudrih sijedih glava«. To su rado prihvaćali i činili mladi u župi.
Sjećanje na vrijeme provedeno s Nikom Marićem župnik Šipura zaključio je rekavši: »Hvala ti, Niko, što si me naučio većoj strpljivosti, ljubavi, snažnijemu činjenju dobra i njegovanju bolesnika.« Pokazao je i osmrtnicu Nike Marića, na kojoj, pri dnu, umjesto imena članova obitelji ili rodbine jednostavno piše »Prijatelji iz župe«.
