Velika subota dan je duboke tišine i kontemplacije, što se vrlo često shvaća doslovno i nedovoljno duboko. Rijetko kada zaista razmišljamo o tome što ona predstavlja i kako bismo ju trebali proslaviti. Naime, Velika subota pred nas stavlja – tišinu. Trenutak u kojem razmatramo težinu i veličinu Isusove žrtve.
Što je sve za nas podnio i kakvu je muku trpio? Kako se mi odnosimo prema tomu požrtvovnomu činu? U svojoj se nutrini moramo zapitati koja je simbolika, točnije potreba njegove smrti i polaganja u grob? Krist, umirući na križu, silazi u podzemlje – u samo srce ljudske patnje, tame i smrti. U toj šutnji, koja može izgledati kao odsutnost Boga, događa se najdublje otkupljenje.
Krist nije samo došao na svijet da trpi i umre, nego i da dotakne srž ljudskoga postojanja – i u smrti, u napuštenosti, u krajnjoj tami, Krist donosi svjetlo. Duhovna poruka Velike subote ogleda se u našem vlastitom životu – to je trenutak između bola i nade, između staroga i novoga, između smrti ega i uskrsnuća duše. Uči nas strpljenju i pouzdanju u Boga čak i kad ga ne osjećamo, kad nam se čini da je sve izgubljeno. To je kušnja vjere, ali i obećanje – jer Uskrs dolazi. Osim za svetkovine, pozvani smo živjeti istinu svaki dan, a ne se slijepo osvrtati samo na »važne datume«.
Treba se prisjećati svoje vjere, učenja i istina, prisjećati se tko je bio Isus Krist i kakvim nas je djelima spasio. Vazmeno bdjenje podsjetnik je svima nama na iščekivanje Isusova uskrsnuća, ali i poziv da se u tišini preispitamo. Prijelaz iz tame smrti u svjetlo uskrsnuća shvaća se i na razini samoga čovjeka – kako se iz »smrti« loših navika, odluka ili situacija uvijek možemo vratiti na pravi put i biti bolji, biti bliži Kristu. U tom smislu Velika je subota duhovna stvarnost u kojoj svatko od nas sudjeluje – svaki put kada prolazimo kroz svoje unutarnje tame, kroz pustinje duše, kroz osjećaj napuštenosti. Ona nas poziva da vjerujemo i kada još ne vidimo svjetlo, jer upravo u toj tišini, u toj sabranosti i čekanju, Bog priprema novo uskrsnuće u nama.
Hodeći kroz korizmeno vrijeme, stigli smo do Cvjetnice, s kojom započinje Veliki tjedan. Svoja razmišljanja o Uskrsu te kako se za taj veliki blagdan priprema s nama je podijelila Monika Žilavi, 28-godišnjakinja iz Velike Gorice. »Uskrs u meni budi osjećaj nade, ljubavi i iščekivanja. Tijekom korizme razmatram žrtvu koju je Gospodin učinio za nas. To vrijeme odricanja daje mi priliku da mu barem simbolično uzvratim za ono što je on nesebično dao meni – i tako se stvara duboka duhovna povezanost s njim«, kaže nam Monika. No da bi se mogla shvatiti prava vrijednost Uskrsa, nije dovoljno biti tek površan vjernik, nego zaista biti uronjen u vjeru.Veliki petak – Isus nije sam ni napušten
Uskrs je pred vratima, a tjedan ranije slavi se Cvjetnica koja ime nosi prema procesiji s grančicama u spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem. Tada je puk Isusa dočekao poklicima: »Hosana Davidovu Sinu, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje.« Korizmeno vrijeme završava s Velikim četvrtkom kada ulazimo u Vazmeno trodnevlje – Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs – Nedjelju uskrsnuća Gospodnjega, kako stoji u Općim uredbama o liturgijskoj godini i kalendaru te Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji.
Veliki petak svi poznajemo kao spomen Isusove muke, razapinjanja i smrti, ali koliko zaista suosjećamo s Isusovom mukom i jesmo li stvarno svjesni žrtve koju je podnio za nas? »A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše« (Izaija 53, 4-5). Ako smo zaboravili, a u žurbi sadašnjega života lako je zaboraviti, ne dopustimo da s uma smetnemo što je Isus učinio za nas. Dao je ono najvrjednije od sebe, svoj život, kako bi spasio nas.
Tijekom svojega križnoga puta Isus je susreo mnogo ljudi, među njima i svoju majku Mariju. Iako mu nije mogla pomoći, njezin ga je pogled umirio. Sjetimo se i mi roditelja koji nam pomažu na našem životnom putu. Iako ne mogu biti u svakom trenutku uz nas, u mislima su s nama i znamo da su »tu« za nas. Osim majke, Isus je susreo Šimuna Cirenca, čovjeka koji mu je dijelom puta pomogao nositi križ. Šimun Cirenac može nas podsjetiti na vrijednost naših prijatelja koji su s nama u trenutcima kada stvarno trebamo pomoć i prijateljsku ruku. Pravi su prijatelji uz nas ne kada njima odgovara, nego kada nam je potrebna potpora i ljubav jer to je dar prijateljstva. Veronika je Isusu pružila rubac koji je značio utjehu. Suosjećanje ili lijepa riječ nepoznate osobe može nam popraviti dan ili tjedan, a ponekad ih se sjećamo cijeloga života.
Podignimo svijest na Veliki petak o stvarnoj Isusovoj muci kojom je otkupio nas i svijet. Budimo zahvalni na svojem životu, koji nam se ponekad čini mučan jer život nije lak, ali Isus, kao i naši roditelji, prijatelji, pa i potpuni neznanci, ovdje su kako bi naše živote učinili bogatima i vrijednima življenja. »Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim. Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen« (Ps 91, 11-12).
Čega se zapravo odričemo u korizmi?
Svake se godine odnosno svake korizme većina katolika postom, molitvom i djelima ljubavi priprema za blagdan Uskrsa. Na početku korizme blagdan Pepelnice podsjeća nas na prolaznost ovozemaljskoga života i potrebu za obraćenjem. Istinsko značenje i smisao posta na jasan je i razumljiv način objasnio sveti Atanazije: »Pročišćeni četrdesetodnevnim postom, molitvom, disciplinama i dobrim djelima, moći ćemo blagovati svetu Pashu u Jeruzalemu.«
Dakle, korizma i korizmeni post pripremaju nas da bismo postali dostojni proslaviti blagdan Isusova uskrsnuća u punini vjere. Kada shvatimo da smisao posta nije u tjelesnom – zakinuti tijelo za neki obrok, nego u duhovnom – nahraniti dušu kako bismo očvrsnuli, bit ćemo spremni i dostojni proslaviti Uskrs onako kako to zaista treba biti, u punini zajedništva s Bogom.
Priredili: A. Bukovac, V. Lukačin, I. Moslavac, I. Tomić
