TKO JE BIO REDOVNIK PO KOJEM JE VELIKI O. DUDA DOBIO IME? Duhovna carstva Bonaventure Ćuka

Bonaventura Ćuk

Među brojnim franjevcima koji su tijekom prošloga stoljeća književno djelovali neizostavno je ime Bonaventure Jakova Ćuka.

Rođen je 14. srpnja 1907. u Varaždinu, gdje je završio osnovnu školu i prva četiri razreda gimnazije, a više razrede i maturu završio je 1927. na Nadbiskupijskoj gimnaziji u Zagrebu. Godine 1922. stupio je na Trsatu u Provinciju sv. Ćirila i Metoda. Diplomirao je na bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1932., a studij biologije i čiste filozofije pohađao je u Zagrebu do 1935. te potom filozofiju u Beču, gdje je doktorirao 1938. Biologiju je diplomirao u Zagrebu 1938. Za svećenika je zaređen 1932. Od 1936. bio je profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu, gdje je predavao prirodopis, zemljopis, geologiju, higijenu i vjeronauk. Neumjereno radeći, uz sklonost pušenju, razbolio se od tuberkuloze i nakon kraćega bolovanja umro u rodnom gradu 9. siječnja 1940.

»Moja literatura se napaja na najdubljim teološkim zasadama, i vodi po svojim idejama u divovske svjetove duhovnih carstava, a ipak je zabavna i napeta.«

Od njegova književnoga djela mnogo je toga ostalo u rukopisu, dovršeno ili tek u bilješkama. Iako su »to samo odlomci velikih zamisli« u kojima se jasno »vidi što je katoličko mišljenje i katoličko umjetničko stvaranje«, kako je napisao njegov biograf Petar Grgec, ta baština, uz beletrističke spise, sadrži relativno sređenu zbirka filozofskih zapisa pod naslovom »Autostudij«: »duboke religiozne konfesije i solilokvije, psihološke introspekcije i ergografske bilješke«, kako je zapisao fra Bonaventura Duda, koji je baš po njemu dobio redovničko ime. A sam Ćuk objašnjava ovako svoje osnove: »Moj životni ideal, moj Lebenswerk jest jedna radikalna reforma katoličke filozofije (i teologije), u kojoj skotizam dobiva svoje dolično mjesto. (…) Jedna od tih tema jest i posve zasebna kristologija, o kojoj se do danas nije čulo ni riječi. Po toj kristologiji dobiva čitava povijest svoju specijalnu i točno određenu teološku dubinu odnosno svrhunaravni smisao, a time je dana i jedna zasebna teologija povijesti. Paralelno s tim dolazi i kultura, koja također ima sasvim svoju zasebnu svrhunaravnu vrijednost. (…) Rađanje toga mističnog tijela Kristova kroz čitavu povijest… ova neprestana pretvorba ljudi u Krista, pretvorba u kojoj svaki čovjek imade svoju specijalnu funkciju, to je eto – prevedeno u literarni jezik – Missa triumphalis. Moja literatura se napaja na najdubljim teološkim zasadama, i vodi po svojim idejama u divovske svjetove duhovnih carstava, a ipak je zabavna i napeta. Dakle, dopustit ćete ovakove projekcije, koje ne smiju biti konfuzne, u jedan roman ili koje drugo literarno djelo, a da ipak roman ostaje strogo literaran, dok sam se konačno odlučio za naslov Missa triumphalis. U tom sam djelu kanio iznijeti čitavu problematiku čovječanstva u svoj svojoj širini i dubini. Naslov sam uzeo radi krasne komparacije povijesti čovječanstva sa sv. Misom.«

Roman »Metafizički monasi«

Bio je dakle nakanio napisati sintezu suvremene filozofske i religiozne misli nizom različitih djela: eseja, drama, romana… Završio je samo roman »Metafizički monasi«, koji je uvod u spomenutu sintezu »Missa triumphalis«. »Treba kazati da je Missa triumphalis umjetničko djelo, ali ima i svoju posebnu znanstvenu ideologiju. Ona je jedan kolosalan organizam spoznaje filozofskih, teoloških i svih onih koje imadu važnost za ideološko značenje čovjeka i njegovih metafizičko-dogmatskih relacija i metafizičko-makrokozmičkog njegova položaja. (…) Missa triumphalis nije samo plod komponiranja, nego je bilo neposredno, bilo posredno plod studija. (…) Studij o. Bonaventure se dijelio na: aprioran, konsekventan, simultani, stručni, inventivni i univerzalan« (M. Crvenka).

O njegovim književničkim sposobnostima svjedoči činjenica da je na natječaju Sveučilišta u Zagrebu kao student 1931. bio nagrađen za rad »Najznamenitiji estetičari Čehoslovačke i Jugoslavije prema mojoj definiciji umjetnosti«. Uređivao je 1932. – 1933. dječji časopis »Anđeo čuvar«, pisao je prikaze, studije i polemike u franjevačkoj »Coroni« te u »Glasniku sv. Franje« i »Hrvatskoj straži«. Znanstveno je surađivao s Geološko-paleontološkim zavodom Sveučilišta u Zagrebu. Radove je potpisivao pseudonimima Kohelet, Dr. Crnko Dugorep, Prigorac, Prigorec, Varaždinec. Njegovom inicijativom zagrebački franjevački bogoslovi oživjeli su zbor »Duns Scot« i pokrenuli spomenuti časopis »Corona«.

Pisao je poeziju na kajkavskom i standardnom književnom jeziku, a najpoznatija mu je »Hoću li i ja u raj«:

»Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, ali sve se bojim,
Jer tamo će biti slava i sjaj,
A ja na niskom stojim!
Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je mnogo za me,
Stisnut ću tamo se, suh ko prutić,
Usko je moje rame.
Nikome neću praviti sjene,
Bez buke bi to bilo;
Gospode, ne zaboravi mene,
Ako to ti je milo.
Ako ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kojeg Tvojeg znanca.
Da ga zamolim, da za me moli.
A ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda!
Pa kad uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al ništa zato…
Srce je Tvoje veće!«

IZVORGlas Koncila br. 28/2018.
Prethodni članakPOUČAK LJILJANA POLJSKIH I PTICA NEBESKIH Znak za odbacivanje straha
Sljedeći članakTRI DJETETA, DVA ZAVRŠETKA Noćna dadilja