I ovogodišnji »blagdan zaljubljenih«, 14. veljače, koji se veže uz sv. Valentina biskupa, mnogi parovi proslavljaju kao još jedan romantičan dan, a rijetke će možda potaknuti na razgovor o mogućem zajedničkom životu u bračnoj zajednici. Sve je više ulazaka u brak bez pravoga razumijevanja sakramenta, ali i kanonskih obveza koje on nosi… Jesu li stoga zaručništvo i brak stvar prošlosti ili ti instituti imaju budućnost? Je li zaručništvo prevladan koncept budući da brojni mladi počinju živjeti zajedno i prije sklapanja braka? O tim je pitanjima za Glas Koncila govorila dr. Marija Džinić s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, koja je prije četiri mjeseca obranila doktorat o toj temi na Papinskom sveučilištu »Gregoriana«, na Fakultetu kanonskoga prava.
»Mladima suvremenoga doba priprava za ženidbu mora biti privilegiran trenutak susreta ne samo međusobno, nego i s Bogom. Zaručništvo treba postati put otkrivanja vlastitoga poziva: budući brak s konkretnom osobom ili, ipak, nešto drugo. Zaručnici su pozvani shvatiti smisao odgovorne ljubavi, a u tome im u velikoj mjeri može pomoći upravo Crkva. Ona bi trebala poticati na javno slavlje zaruka, primjerice blagoslovom zaručnika i posvetom zaručničkoga prstenja. Ženidbeni navještaj mogao bi se obaviti barem šest mjeseci prije sklapanja ženidbe, a ne 7-10 dana prije vjenčanja. Tako bi se zarukama dao formalniji okvir koji bi im osnažio socijalni i pravni karakter«, ističe dr. Džinić.
Djelomično se slaže s tvrdnjom da je očita marginalizacija institucije zaručništva od zaručnika, ali nerijetko i od Crkve, objašnjavajući da su zaruke privremena odluka koja može završiti brakom, ali i ne mora budući da slavlje zaruka nije slavlje ženidbe. Na upit kako iz pastoralne prakse osmisliti i oblikovati vrijeme zaručništva odgovara: »Iako javnoga karaktera, slavlje zaruka nikada ne smije umanjiti slobodu zaručnika. Krajnja odluka o slavlju ženidbe ostaje na zaručnicima. Kako u prosjeku traju najmanje jednu, a najviše dvije godine, treba iskoristiti cjelokupno to razdoblje. Na župnim razinama mogli bi se organizirati susreti sa zaručnicima, koji bi bili tematski osmišljeni: sloboda, odgovornost, djeca, karijera, vizije i ideje za budućnost. Mogli bi biti realizirani u manjim skupinama koje će omogućiti osobniji pristup, a time i aktivnije uključivanje zaručnika u zajedničko promišljanje i razmjenu iskustava. Platforma na temelju koje bi se osmišljavao put zaručništva svodi se na pomoć zaručnicima da otkriju jesu li zaista spremni na ženidbu za cijeli život. Zaručnički tečajevi prožeti su istim ciljem, međutim upitno je jesu li dovoljni i sadržajno i vremenski.«
»Ženidba je poziv i sakrament, jednako vrijedan kao sakrament svećeničkoga reda. Ipak, dug je put priprave za sakrament reda, dug je put priprave za redovništvo i posvećeni život. Ostaje pitanje je li opravdano pripravi za ženidbu pristupiti paušalno? Neprestano višegodišnje ponavljanje govora o krizi braka i sve većem broju mladih koji ženidbu isključuju iz vlastitoga životnoga projekta konačno zahtijeva reakciju. Rješenje i lijek za obje poteškoće mogli bi se pronaći u novom i strukturiranom uređenju zaruka. Zainteresiranih bi zasigurno bilo mnogo više nego što se pretpostavlja«, kaže asistentica s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti govoreći o zaručništvu kao katekumenatu.
Smatra da su u ponovnom »otkrivanju« svetosti sakramenta ženidbe upravo budući supružnici glavni protagonisti, a za doprinos treba zahvaliti i pastoralnim djelatnicima. No prema njezinu mišljenju suvremeno doba otvara i pitanje koliko je uopće legitimno u sadašnje doba govoriti o razdoblju zaručništva te posljedicama toga socijalnoga, teološkoga i pravnoga instituta. Pitanje je to koje zahtijeva uključenje crkvenoga prava ako upravo ono stvara okvire pastoralnoga djelovanja. Stoga dr. Džinić upozorava da je pitanje obećanja ženidbe odnosno zaručništva regulirano u 1062. kanonu: »Obećanje ženidbe, bilo jednostrano bilo obostrano, koje se naziva zaruke, ravna se prema krajevnom pravu koje je donijela biskupska konferencija, uzevši u obzir običaje i građanske zakone, ako ih ima« (§1). S obzirom na učinke obećanja ženidbe, kanon 1062. propisuje: »Iz obećanja ženidbe ne stječe se pravo na tužbu za sklapanje ženidbe; stječe se ipak pravo na tužbu za naknadu štete, ako je pretrpljena« (§2).
»Kanonsko pravo ne predviđa formu sklapanja zaruka, nego je usmjereno na normativu pravnih učinaka koji slijede iz obećanja ženidbe. Pravni učinak zaruka ekonomskoga je karaktera. Ako ne dođe do sklapanja ženidbe, stranka koja se smatra oštećenom pred sudom može zahtijevati naknadu materijalnih sredstava uloženih u svrhu planiranja buduće ženidbe i zajedničkoga suživota. Kanonom je izričito isključena tužba koja bi prisiljavala na sklapanje obećane ženidbe. Upravo sažetost §2, koji normira pravne učinke obećanja ženidbe, naglašava labilnost pravne obveze koja bi vezala ženidbu za prethodno dano obećanje«, odgovara dr. Džinić na upit o prekidu zaručništva.
Govoreći o općoj regulaciji zaručništva u Zakoniku kanonskoga prava, dodatno je pojasnila: »Prema kanonu 1062. §1 regulacija zaruka povjerena je partikularnomu zakonodavcu, točnije biskupskim konferencijama, koje će se pri tome rukovoditi eventualnim običajima i civilnim zakonima. To je shvatljivo ako se u obzir uzme posebnost instituta zaruka u svakoj pojedinoj zemlji. Stoga su biskupske konferencije pozvane štititi kulturnu i društvenu tradiciju etničkih grupa. Navedena odredba pozitivna je i ako omogućava lakšu reorganizaciju zaruka ili prilagodbu novim društvenim trendovima, ako bi je sam institut u budućnosti zahtijevao. Primjeri zemalja u kojima je obećanje ženidbe i dalje aktualno upućuju na potrebu pravnoga uređenja zaruka jer je upravo na taj način moguće jasnije osvijetliti kršćanski identitet braka i uvesti u njega.«
Nudeći potencijalne smjernice biskupskim konferencijama, dr. Džinić u svojem se doktoratu dotaknula i toga segmenta, a u razgovoru je sumirala svoje ideje i promišljanja: »Nije dovoljno samo pasivno usmjeravanje na civilne zakone ili društvene običaje. Neosporno je i taj način više nego pohvalan budući da pokazuje kako se u konkretnoj praksi zaruke žele podržati. Potrebna je, ipak, detaljnija reorganizacija toga instituta. Preuređenje materije zaruka u crkvenoj praksi moglo bi biti i svojevrstan poticaj civilnim zakonodavcima koji, jednako kao i kanonski, nemaju dovoljno razrađenu normativu obećanja ženidbe. U što skorije vrijeme trebalo bi razborito razlučiti najučinkovitiji pristup realizaciji otvorenih mogućnosti te zadane ciljeve. Naglasak bi trebao biti stavljen na duhovnu, etičku i religioznu srž obećanja ženidbe. U kulturama u kojima su zaruke kao svojevrsni tip ugovora bile ili su još uvijek aktualne kvalitetnom organizacijom razdoblje zaruka moglo bi biti iskorišteno s ciljem posvješćivanja identiteta kršćanske ženidbe. Ondje pak gdje više nisu aktualne, uključujući ponajprije zapadne zemlje, obnova zaruka trebala bi biti izazov s obzirom na činjenicu sve većega porasta broja parova koji žive u izvanbračnim zajednicama ili prakticiraju tzv. brak na probu.«
