TRI DESETLJEĆA NAKON REFERENDUMA »Sav bijes se, potpuno pogrešno, koncentrira na devedesete«

Snimio: B. Čović | Vitićeva zgrada u Laginjinoj

U nedjeljnom izdanju Večernjega lista Davor Ivanković svratio je pozornost na ključan događaj u povijesti mlade hrvatske države, to jest na to da su prije 30 godina objavljeni rezultati referenduma o hrvatskoj samostalnosti održanoga 19. svibnja 1991. Podsjetio je da je tada više od 90 posto građana glasalo za samostalnu državu »i to je bio temelj kasnijih odluka o razdruživanju od još jedne neuspjele Jugoslavije«. »Danas se taj referendum nikako ili izuzetno rijetko spominje, no to je bila prekretnica. Rezultat je bio izuzetan, s obzirom na to da je i Franjo Tuđman kasnije često govorio da će u Hrvatskoj uvijek biti 20-ak posto onih koji nikad nisu željeli hrvatsku državu. Teško je govoriti vrijedi li i danas taj postotak, ali recimo da bi u njega danas ušli sigurno oni koje boli briga je li Hrvatska samostalna država ili nije. No, brojni Hrvati i danas vjeruju da bi uvjerljiva većina i danas na referendumu zaokružila isto. I da se isplatilo. Taj broj od dvadesetak posto ignoranata nije mali, no kada bi danas bio referendum negdje na tragu onog pitanja iz 1991., ne bi trebalo dvojiti u rezultat. Kako, kad barem 75 posto Hrvata i građana Hrvatske kaže da je danas nezadovoljno? Unatoč problemima i frustracijama, mnogima ta činjenica da imamo svoju državu previše znači i kažu da je u Hrvatskoj i pet puta gore nego sada, opet bi se opredijelili za svoju državu. Koliko vrijedi ta država iz devedesetih, ona koja je sagrađena u prvih deset godina, najbolje se vidi po tome da je već generacije bezveznjaka koji su došli poslije nisu uspjeli uništiti. Jer, bez nacionalne patetike, Hrvati su doista stoljećima čekali na samostalnu državu.

»Lako je dokazati da je krivo krenulo zbog sada već generacija bezveznjaka koji su upravljali Hrvatskom od 2000. do danas i koji nisu znali iskoristiti svoje trenutke na vlasti na pravi način. I tada je nastala glavnina problema i tu su izvori frustracija«

Osim toga, iz one prošle države izašli smo na krvav način, a to se ne zaboravlja. Istina, mnogi ljudi kod nas državu uzimaju zdravo za gotovo, kao nešto što se samo po sebi razumije, no da nije baš tako dovoljno je pitati većinu Škota ili Katalonaca, koji bi se odmah rado mijenjali s nama. Ustvari, veći dio našeg negodovanja nije vezan uz onih prvih deset godina, a pogotovo ne uz prvih pet godina hrvatske državnosti, dok je trajao rat. Onih drugih pet, istina, nije bilo idealno, no problem leži u onih idućih 20 godina, kada je u puno boljim uvjetima učinjeno puno manje. Zbog tih 20 godina Hrvatska najviše zaostaje. Zanimljivo, ali kada se kritizira 30 godina naše samostalnosti i toga što smo postigli, sav bijes se, potpuno pogrešno, koncentrira na devedesete, što je nepravedno jer je lako dokazati da je krivo krenulo zbog sada već generacija bezveznjaka koji su upravljali Hrvatskom od 2000. do danas i koji nisu znali iskoristiti svoje trenutke na vlasti na pravi način. I tada je nastala glavnina problema i tu su izvori frustracija. Tada se nismo pomicali koliko smo se brzo trebali i mogli pomicati. Oni koji se sjećaju devedesetih znat će da je tadašnji kaos, uništenje, potreba za osnovnom egzistencijom, bilo neusporedivo teže, bilo je to vrijeme kada se spašavalo živote. U tih prvih 10 godina nije bilo ni mogućnosti zaduživanja ni stranih kredita. Kada je nakon 2000. eksplodirala nova demokracija, eksplodiralo je i zaduživanje i rasprodaja imovine. To je nepobitna činjenica. I to je analiza koju danas ne bi htjeli raditi ni HDZ-ovci ni SDP-ovci jer bi se pokazalo da su likovi koji su vodili Hrvatsku u zadnjih 20 godina uglavnom podbacili. Tada Hrvatska više nije bila u pubertetu i nemaju valjanog opravdanja za to. Ti promašaji iz zadnja dva desetljeća najviše utječu na opći dojam o 30 godina hrvatske državnosti i zaključak da Hrvatska danas i nije bogzna što. No, da te hrvatske političare iz 2000-ih ne stavljamo pred teški sud, ono što je bilo devedesetih je neponovljivo. Jednom u povijesti pruža se takva prilika da možete ostvariti povijesni san nacije i budimo sretni što smo tada imali sposobne i zrele političare koji su znali prepoznati trenutak i iskoristiti šansu. Možda je, dakle, previše tražiti da sadašnji likovi budu jednako izvanserijski i na toj razini. Ne treba tražiti previše, ali sigurno treba tražiti da ne ugroze i ono najvrednije iz devedesetih. I to je jedino relevantno. I zato na pitanje jesu li vrijedili ti naši glasovi na referendumu prije 30 godina, nakon čega je ubrzo uslijedilo razdruživanje od SFRJ, možemo mirne duše ustvrditi da su i te kako vrijedili. Stvorena je samostalna država i od tada nije izgubila ni pedlja teritorija…«

Domovina kao »porezna oaza«

Hrvatska je dosad opisivana na brojne načine, no da je ona i »porezna oaza« argumentirala je u Večernjaku Dijana Jurasić. Uspoređujući Hrvatsku s Austrijom, napisala je da vrsta društvene odgovornosti koja podrazumijeva da su bogati dužni izdvojiti za zajednicu u kojoj žive u Hrvatskoj nikad nije zaživjela. Tvrdi da čim se spomene progresivno oporezivanje imovine, svaki takav pokušaj u startu propadne. »Ne čudi zato što su Slovenci, Nijemci, Talijani, Austrijanci kupili od 2013. najmanje 20 tisuća nekretnina u poreznoj oazi Hrvatskoj. Dva su pokušaja uvođenja poreza na nekretnine propala zasigurno ne zbog interesa građana koji se lako dao zaštititi time što se ne bi oporezivale nekretnine u kojima žive i skromni apartmani u kojima ljetuju, nego višak imovine. Naše društvo grca u nepravdama, apsurdno je i da dobar dio građana koji živi od rentanja nekretnina ne izdvaja ništa ili malo za zdravstvo, nego ga plaćaju samo radnici, odnosno poslodavci. Sramota je, primjerice, i da se za stipendije i stambene zajednice djece iz domova koja su nakon punoljetnosti bez krova nad glavom novac prikuplja u humanitarnim akcijama. Bogati ne trebaju svoju humanost javno pokazivati u humanitarnim akcijama, nego plaćati veće poreze državi koja se treba pobrinuti za deprivilegirane«, zaključila je Dijana Jurasić.

IZVORGlas Koncila br. 23/2021.
Prethodni članakSVJEŽE IZ »KONZERVE« Dan »De« domovine?
Sljedeći članakLIJEPO JE ŽIVJETI S IDENTITETOM Komu pripadam?