Selektivno, nekritičko i tendenciozno pozivanje na međunarodnopravne dokumente – kojim se služi u Europskom parlamentu nedavno usvojeni takozvani »Matićev izvještaj«, punim nazivom »Izvješće o stanju spolnoga i reproduktivnoga zdravlja i prava u EU-u, u okviru ženskoga zdravlja« – nameće još dublja i temeljnija pitanja od onih koja se tiču Europske unije, njezinih načela i njezina funkcioniranja. Selektivnost u spominjanju međunarodnih dokumenata u Izvješću, prema dr. Šehiću, nije slučajna, nego služi tomu da bi se jedna zdravstvena »usluga«, izvršavanje pobačaja, proglasila temeljnim pravom, važnijim od nekih drugih, uistinu temeljnih prava, zajamčenih jednako tako temeljnim dokumentima kao što je Opća deklaracija o ljudskim pravima.
Među ta prava, koja bi »Matićevo izvješće« željelo podrediti navodnomu pravu na uslugu pobačaja, proglašavajući je dijelom prava na zdravstvenu skrb, ulazi pravo nerođenih na život, pravo liječnika i medicinskih ustanova na priziv savjesti (rezolucija 1763. Vijeća Europe iz 2010. godine kaže da »ni jedna osoba, bolnica ili institucija ne smije biti prisiljavana, kazneno odgovorna ili diskriminirana« ako odbije pobačaj, eutanaziju ili koji drugi postupak čija je izravna posljedica oduzimanje ljudskoga života), ili pravo roditelja na izbor vrijednosnoga usmjerenja u odgoju svoje djece.
Poziv dr. Šehića društvu na samoispitivanje, tj. na propitivanje vlastitih temelja, počinje s novinarskom primjedbom da se nerođeno dijete u »Matićevu izvješću« uopće ne spominje, da je ono »nespomenuto nešto«, nešto tek implicitno prisutno kao što su, primjerice, različita roba i usluge implicitno prisutne u govoru o ekonomskim slobodama, o načelnom pravu svakoga da prodaje i kupuje. Dr. Šehić odgovara kratko: »To ste dobro uočili. No to nije novost u dokumentima slične jednostrane agende. Takav je i hrvatski zakon koji uređuje reproduktivna prava iz 1978. godine, koji ne samo da ne spominje nerođeno dijete, nego nespominjanjem diskriminira i otca djeteta.« Očito je da o »skrivanju« nerođenoga djeteta ovisi uspjeh svakoga govora u korist pobačaja.
»Matićevo izvješće«, očito, nije samo problem po sebi, nego je dubinski problem mentalitet i svjetonazor iz kojega ono proizlazi. »Riječ je o svjetonazoru«, kaže dr. Šehić, »koji ne razumije da poništavanje prava na život razara čovjeka u temelju, poništava temelje njegova čovještva i dostojanstva koje mu je inherentno od trenutka začeća, jer mu nije dano od zakonodavca, nego od Boga koji ga je stvorio na vlastitu sliku. I spomenutim Zakonom o zdravstvenim mjerama i ovim Izvješćem nerođenomu se djetetu uskraćuje pravo na život, niječe pravni subjektivitet i apsolutizira se slobodna volja. Takav redukcionistički i materijalistički svjetonazor koji čovjeka gleda samo kao biće koje ima svoje interese i želje i njima se vodi nužno dovodi do dehumanizacije. U korijenu stoji pogrješna antropologija, odnosno lažna antropologija, koja taji pravu istinu o čovjeku i njegovu životu koji je svet i nepovrjediv.«
Takav »redukcionistički i materijalistički svjetonazor«, koji gleda čovjeka samo kroz prizmu »vlastitih mu želja i interesa«, »temeljna je premisa postmodernoga duha koji ima tendencije dehumanizacije, odnosno transhumanizacije«. »Čovjek je puno više od vlastitih interesa i želja, njegov je život svet, a njegovo je dostojanstvo nesvodivo na materiju. U tom smislu i ovo Izvješće otkriva redukcionistički pogled na čovjeka, osobito na ženu, te ju tako dehumanizira«, kaže sugovornik. Zašto je dehumanizira? Zato što ne uzima ozbiljno stvarnost konkretnih žena, nego polazi od ideologizirane predodžbe o ženi, od stereotipa u kojem je ona »a priori« stavljena nasuprot ne samo muškarcu, nego i vlastitomu djetetu pod srcem te ih vidi prije svega kao prijetnju.
Takav postupak »redukcije« ljudskosti, prema sugovorniku, danas očito nije rijetkost, jer kaže: »U tom je pogrješka i identitetskih politika koje pokušavaju ljude ugurati u rasne, rodne, spolne ili svjetonazorske skupine, proglasivši ih progresivcima, konzervativcima, antivakserima i slično, te ih na osnovi te kategorije isključiti iz javnoga diskursa i tako dehumanizirati. Ljudska je osoba uvijek i isključivo ljudska osoba sa svim pravima, slobodama i dostojanstvom koje joj pripada bez obzira na opredjeljenja.«
Kamo onda vodi logika Matićeva izvještaja? »Očito društvo još nije svjesno posljedica, a to je da ni ljudska prava nisu nedodirljiva i sigurna, odnosno ljudsko pravo koje vam je dosad bilo pravno zajamčeno odjednom to može prestati biti, štoviše postoji tendencija da upravo zbog priziva na vlastito pravo budete diskriminirani ili moralno ucijenjeni. Primjerice, vjersko i moralno uvjerenje koje ste štitili pravom na priziv savjesti sada vas može staviti u diskriminatoran položaj jer priziv savjesti može prestati biti pravo te biti proglašen uskraćivanjem zdravstvene skrbi. To se zove distrofija ljudskih prava i demokratska regresija. (…). Ako se to dogodi te se katalog ljudskih prava revidira, postavlja se pitanje gdje je granica. (…) Na socijalnom planu to otvara prostor nestabilnosti društva i pravne krize, a na moralnom planu posljedice mogu biti nesagledive jer je početak dokidanja prava neizbježno put u neki oblik totalitarizma«, kaže sugovornik.
Što je onda, naposljetku, s čitavom pričom s Europskom unijom koja nametanjem takve opasne logike krši (vlastita) pravila o suverenitetu – uključujući i duhovni i kulturni suverenitet – pojedinih naroda i članica te o načelu supsidijarnosti? Postavljajući to pitanje, ima se na pameti i činjenica da su već mnoga druga načela dobrim dijelom obezvrijeđena, primjerice načelo slobodnoga kretanja ljudi koje je narušeno već graničnim kontrolama zbog izbjeglica, a sada su mnogi građani definitivno diskriminirani uvođenjem takozvanih »COVID-putovnica«? Na to pitanje/primjedbu dr. Šehić odgovara da su dvije stvari, »Matićevo izvješće« i pitanje COVID-putovnica, »itekako povezane« te kaže: »Upravo kao što to pokušava promovirati Matićevo izvješće, dokidajući jednu vrstu prava i uvodeći neku drugu, isto se pokušava i sa spomenutim COVID-putovnicama. Iako se to može učiniti razboritim i funkcionalnim rješenjem, COVID-putovnice mogu donijeti nesagledive posljedice na prava i slobode ljudske osobe. Možda zvuči pretjerano, ali COVID-putovnice su prototipski primjer trgovine, štoviše moralne ucjene u kojoj je čovjek koji želi putovati prisiljen utržiti vlastito pravo na samoodređenje i slobodan izbor, pravo na privatnost i slobodu kretanja. Posljedice toga ne možemo ni naslutiti, jer ako je sada društvo dopustilo da pojedinac može biti uvjetovan cijepljenjem želi li se kretati, raditi ili kupovati, postavlja se pitanje što će za te iste aktivnosti biti sljedeći uvjet. Kad čovjek dopusti dokidanje vlastitih prava i odustane od prava na autonomiju, samoodređenje i privatnost, kako bi ostvario i konzumirao ono što mu već pripada, jer je individua nositelj i temelj društva, samo je pitanje koji su novi kriteriji i uvjeti koji će biti postavljeni za ta ista ili neka druga prava. Obilježja takvoga društvenoga uređenja moralna su ucjena, dokidanje i uvjetovanje ljudskih prava, što nije održiv socijalni okvir i neizbježno će odvesti u neki oblik totalitarizma ili kolektivizma.«
