U PRILOG DEMOGRAFSKOJ OBNOVI Kako jednu od poželjnijih zemalja za život obitelji učiniti plodnijom?

Problem neplodnosti i smanjene plodnosti

obitelj
Snimio: B. Čović

Težina i dalekosežne posljedice demografske krize u Hrvatskoj kao da tek sada stvarno dolaze do svijesti njezine javnosti, njezinih građana, pa i politika počinje davati naznake da ju ta tema barem zanima. Uzroka demografske krize ima mnogo, složeni su i međusobno isprepleteni. Jedan od njih svakako je i pojava neplodnosti, tim više što je u pravilu riječ o bračnim parovima koji bi željeli imati djecu, imaju za to sve druge uvjete, ali ih ne mogu dobiti. Nažalost, i ta se tema u posljednje vrijeme spominjala »kampanjski«, uglavnom u kontekstu medicinski potpomognute oplodnje, s naglašenom svrhom nametanja što liberalnijih zakonskih rješenja. Imajući u vidu lošu demografsku sliku, ali i pripreme za Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji (tema otčinstva i majčinstva) sljedeće godine u Solinu, pa i – na razini univerzalne Crkve – opće zasjedanje Biskupske sinode na temu »Mladi, vjera i razlučivanje poziva«, Glas Koncila ovim prilogom želi dotaknuti i tu temu.

Raskorak između optimalnoga i stvarnoga na štetu plodnosti

Sugovornika je pronašao u dr. Žarku Šperandi, specijalistu ginekologije i porodništva koji radi u Domu zdravlja u Slavonskom Brodu, članu Hrvatskoga katoličkoga liječničkoga društva i potpredsjednik njegova požeškoga ogranka. Sugovornik pojašnjava temeljne pojmove: »Plodnost ili fekunditet sposobnost je para u ostvarivanju trudnoće promatrane u mjesec dana, odnosno po ciklusu žene. Ona iznosi 20-30 posto parova u optimalnoj reproduktivnoj dobi, a ona je, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, prisutna između 20. i 27. godine života. U stvarnosti to znači da i do 80 posto parova u prvoj godini postiže trudnoću«, kaže dr. Šperanda. Neplodnost je pak, opet prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, »izostanak kliničke trudnoće nakon dvanaest ili više mjeseci redovitih nezaštićenih spolnih odnosa«. No osim neplodnosti u užem smislu riječi, mnogi parovi imaju problem sa smanjenom plodnošću, tj. sa stanjem »kada se iz raznih razloga smanjuje spontana mogućnost začeća«. To može biti zbog starenja žene, kada nema bolesti, ali dolazi do smanjivanja bioloških potencijala plodnosti, ili zbog raznih bolesti koje tijekom života dolaze u reproduktivnom sustavu muškarca i žene«, kaže dr. Šperanda.

»Mislim da možemo govoriti o mnogo čimbenika koji mogu utjecati na kvalitetu plodnosti, od raznih bolesti… do ekoloških čimbenika…, ali sve su to manje važne činjenice koje odvlače pozornost od osnovnoga, gorućega problema, a to je odgoda rađanja za vrlo kasne godine, gotovo pred menopauzu, što rezultira jednom ili ni jednom trudnoćom para. Tako da danas govorimo, usudio bih se reći, o smanjenoj reproduktivnoj sposobnosti cijeloga društva«, kaže dr. Šperanda.

Ako se ti osnovni navedeni podatci usporede sa stvarnošću, već i laiku upada u oči sve veći raskorak između razdoblja optimalne plodnosti i vremena kad parovi stvarno stupaju u brak, jasno, pretpostavlja se, s nakanom da imaju djecu. Upravo u tome dr. Šperanda vidi temeljni problem te na njega – budući da je zamoljen da problem neplodnosti razmotri ne samo kao stručnjak u uskom smislu riječi, nego kao stručnjak koji je ujedno i odgovorni član društva – stavlja naglasak. Sve, naime, sugerira da su neplodnost i smanjena plodnost, daleko prije negoli se manifestiraju kao medicinski problem, zapravo društveni, pa i civilizacijski problem.

Učestalost neplodnosti naglo raste sa starenjem

U literaturi se spominje – tumači sugovornik – da se učestalost neplodnosti u populaciji kreće između 14 i 17 posto, pri čemu je učestalost neplodnosti u optimalnoj reproduktivnoj dobi niska, oko 4 posto, ali sa starenjem, nakon 30. godine naglo raste. Ipak se pretpostavlja da se ta stopa negdje sa 35 do 36 godina starosti kreće oko 20 posto.

»Točna procjena rasta neplodnosti sa starenjem i nije moguća s obzirom na to da već godinama traju fluktuacije stanovništva, demografske promjene, iseljavanje. Zadnja šira statistička obrada napravljena je 2007. godine, a od tada su se dogodile izmjene u sastavu stanovništva. To znači da bi i postotci neplodnih parova starije životne dobi mogli biti i veći«, kaže dr. Šperanda.

Sugovornik stoga rezolutno zaključuje: »Mislim da možemo govoriti o mnogo čimbenika i faktora koji mogu utjecati na kvalitetu plodnosti, od raznih bolesti koje tijekom života dolaze u reproduktivnom sustavu muškarca i žene do ekoloških čimbenika poput zagađenja okoliša, plastike koja u živom organizmu može izazivati estrogene efekte, hrane, pušenja, alkohola i slično, ali sve su to manje važne činjenice koje odvlače pozornost od osnovnoga, gorućega problema, a to je odgoda rađanja za vrlo kasne godine, gotovo pred menopauzu, što dovodi do jedne ili ni jedne trudnoće para. Tako da danas govorimo, usudio bih se reći, o smanjenoj reproduktivnoj sposobnosti cijeloga društva. Naime prema podatcima iz 2007. godine, prosjek godina žene pri prvom porodu u Hrvatskoj je 29,2 godine, a 31 posto svih porođaja događa se između 30. i 35. godine. Kao što sam rekao, stanje bi moglo biti i gore s obzirom na starost podataka«, kaže dr. Šperanda.

Odricanje od braka i strah od djeteta

Promišljanju koje iznosi nisu potrebni posebni komentari. »Životni ritam«, kaže dr. Šperanda, »koji se u nas oblikuje već desetljećima te sam po sebi nije loš, odgaja mlade za stalnu odgodu rađanja. Imamo li u vidu da većina mladih ulazi u pubertet između 12. i 15. godine te punu spolnu zrelost postiže negdje između 18. i 20. godine, onda je sve preostalo vrijeme zapravo svojevrsno vrijeme odricanja od braka i onoga što brak nosi, a to je ponajprije otčinstvo i majčinstvo. Srednje školovanje, visoko obrazovanje, potom zapošljavanje, dodatne edukacije, angažiranost u poslu, uz današnji urbani način življenja – sve to poručuje mladima da nemaju vremena niti smiju razmišljati o obitelji jer će im to odvući prijeko potrebnu pozornost te će rezultirati neuspjehom. Do jednakoga rezultata u svojim razmišljanjima dolaze nezaposleni mladi jer nemaju potreban standard za obitelj pa je se boje osnovati.«

»Koja god tehnika za održavanje takvoga statusa – odricanja od braka – bila posrijedi, mladi postižu jednak rezultat, a to je strah od djeteta, strah od obitelji. Godinama i sustavno mladi žive u uvjerenju da trebaju izbjegavati mogućnost zasnivanja obitelji i rađanja djece. S vremenom to im postaje tema koja se ne spominje te umjesto da stvaraju prostor za obiteljski život, oni ga izbjegavaju, a potom ga više i ne žele. S druge strane obećavani uspjeh, standard življenja kojemu teže, čini se kao da im izmiče, nikako da ga postignu. Treba još samo malo truda, odricanja od obitelji i postići će ga – misle oni. Ako i postoji razmišljanje o obitelji i djeci, ono se ostavlja za kasnije, za bolja vremena. Kako se primiču granične godine pogodne za rađanje, počinje zavaravanje da postoje tolike tehnike potpomognute oplodnje, pa valjda će neke od njih i pomoći. Takvu razmišljanju pridonose i mnogobrojne stranice o neplodnosti na internetu koje umanjuju utjecaj starenja na plodnost ili se prikazuju mogućnosti koje to zapravo i nisu. Konačno ti ‘mladi’ više i ne znaju organizirati život u bračnoj zajednici jer naučili su se na samostalan«, kaže dr. Šperanda.

Unatoč svemu dobri uvjeti za podizanje djece

I zaključuje: »Obrazac ponašanja mladih trajno je promijenjen. On je antiobiteljski i teško ga je mijenjati, bez obzira na to što bi ih promjena vodila prema obiteljskomu životu koji je po sebi kvalitetniji. Svakako da su osnova takvoga obrasca društvena uvjetovanost u širem smislu (ne samo ekonomska) i životne okolnosti koje tjeraju mlade na takvo ponašanje. Bez promjene stajališta o obitelji u svim segmentima društva, bez promjene stajališta cijeloga društva, ne mogu se očekivati veće promjene ponašanja mladih. Postaje jasno da neplodnost i smanjena plodnost moraju biti u porastu. One su rezultat svih ovih kompleksnih društvenih procesa.«

»Kasni ulazak u brak sam po sebi nije medicinska problematika, nego je problematika organizacije društva, koja bi trebala težiti tomu da bude u skladu s prirodnom potrebom para da u realno optimalnom biološkom vremenu može zasnovati obitelj i imati djecu. (…) Kako zamišljamo naučiti mlade na obiteljske vrijednosti te ih potaknuti na osnivanje obitelji, pa i s brojnijom djecom, ako to u konceptu društva nije ostvarivo ili je vrlo teško ostvarivo?«

Gdje je problem, tu treba tražiti i rješenje. »Kasni ulazak u brak sam po sebi nije medicinska problematika, nego je problematika organizacije društva, koja bi trebala težiti tomu da bude u skladu s prirodnom potrebom para da u realno optimalnom biološkom vremenu može zasnovati obitelj i imati djecu. Više od pola stoljeća promatramo kako obitelj kao osnovna društvena jedinica doživljava razne oblike raspadanja, a promjene se događaju u većini zapadnih zemalja. Način života temeljno je promijenio poimanje obiteljskih vrjednota, koje je gotovo nemoguće održati, posebno u većim sredinama. Kako zamišljamo naučiti mlade na obiteljske vrijednosti te ih potaknuti na osnivanje obitelji, pa i s brojnijom djecom, ako to u konceptu društva nije ostvarivo ili je vrlo teško ostvarivo?« pita sugovornik.

Pritom dr. Šperanda ne vidi sve crno. Ističe da je UNICEF 2012. godine napravio studiju o tome koje su zemlje najbolje za zasnivanje obitelji i podizanje i odgoj djece. »Istraživanje je pokazalo da su najbolje zemlje Danska, Finska, Norveška, Švicarska, a mi smo na dvanaestom mjestu. S obzirom na mnogobrojne parametre koji su uzimani u obzir, mislim da Hrvatska ima dobre uvjete za podizanje i odgoj djece. Puno toga može se i popraviti. Rekli bismo da nedostaje dobra volja. Ili je barem do sada nedostajala«, kaže sugovornik, komentirajući ujedno i prve naznake buđenja na gromoglasnu zvonjavu demografskoga alarma.

Odgoj za obitelj i pravodobno rađanje

Jasno, način na koji je dr. Šperanda detektirao problem nužno navodi na pitanje odgoja djece i mladih. Kad je o odgoju riječ, tada se i problem prekasnoga zasnivanja obitelji kao glavnoga uzroka neplodnosti i smanjenja plodnosti – kao uostalom i svaki drugi društveni problem – počinje rješavati u temeljnoj stanici ljudskoga društva, u obitelji. »Cilj odgoja u obiteljskom krugu trebao bi biti usmjeravanje mladih od malih nogu na važnost obitelji i na pravodobno rađanje potomstva, bez obzira na sadašnje nesređene okolnosti. To također podrazumijeva ustrajnost starijih u potpori mladima na tom putu, sa svom potrebnom ljubavlju i pažnjom. To treba biti osnova promišljanja obitelji i zajednice«, kaže dr. Šperanda.

A kad je o institucionalnom odgoju riječ, »mora postojati odgoj koji će mladima dati obiteljsku perspektivu i usađivati im obiteljske vrijednosti, bez obzira i ne osvrćući se na to smatra li neki pojedinac da je on staromodan«, kaže dr. Šperanda. »Mladi su među sobom skloni negirati općedruštvene i moralne vrijednosti, ali kada im zatreba, mora postojati način da ih pronađu. A kako će ih pronaći ako s njima uopće nisu ni upoznati, ni u školi ni u obitelji?«

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 12/2017.
Prethodni članakGLIFOZAT – HERBICID KOJI VJEROJATNO UZROKUJE RAK Oboljeli Amerikanci tuže moćnu tvrtku
Sljedeći članakPSIHIJATAR VITOMIR VIŠIĆ POSTAO ZALJUBLJENIK U OTOKE »Ako nema otočana, nema ni života«