UZ 50. OBLJETNICU MJUZIKLA KOJI JE DONIO BOŽIĆNU PRIČU DVIJU OBITELJI »Slavi Boga djelom, žićem svim, budi s Kristom danas rođenim«

»Maglovito je predvečerje mjeseca prosinca 1973. godine Gospodnje. Bila je redukcija struje između 17 i 20 sati. U daljini, prema Sveticama, začuo se zvižduk parne lokomotive. Žurni koraci hitaju prema crkvi Majke Božje Lurdske. Dvorana za predstave u podrumu samostana puna je užurbane djece i odraslih. Svjetla u dvorani nije bilo, pa se koristilo pedesetak svijeća, čekajući struju koja mora doći oko 8 sati navečer… Konačno, eto i struje. Moglo se započeti s predstavom.«

Tako su u dnevniku rada protagonisti prvoga hrvatskoga mjuzikla kršćanskoga nadahnuća »Mali suci« opisali ozračje njegove premijere u zagrebačkom samostanu Majke Božje Lurdske. Polustoljetna obljetnica nemaloga događaja u povijesti hrvatske kulture kršćanskoga nadahnuća dala je dovoljno povoda da se u božićnom broju Glasa Koncila u pojedinosti »Malih sudaca« zađe s jednim od njegovih idejnih začetnika – zagrebačkim arhitektom i dramskim piscem Krešimirom Tičićem.

1 od 1

»Ako scenski prikaz ne prijeđe rampu, nismo učinili – ništa!«

U podvig osmišljavanja i izvođenja prvoga mjuzikla kršćanskoga nadahnuća Tičić se upustio s velikanom hrvatskoga glazbeno-scenskoga stvaralaštva – Marijem Nardellijem. »U župi Majke Božje Lurdske u Zagrebu već je šezdesetih bila formirana i vrlo djelatna dramska grupa radeći aktivno na dramskom repertoaru za razne prigode. Bile su to godine velikoga zanosa Drugim vatikanskim koncilom i onim što se ondje govorilo: Kako posadašnjiti, aktualizirati istine naše katoličke vjere? Kako ih učiniti jasnijima preko pozornice ili kako bismo rekli kazališnim izrazom: ako scenski prikaz ne prijeđe rampu, nismo učinili – ništa!« prisjetio se Tičić ozračja nade i »novoga rođenja« koje je od sredine šezdesetih zavladalo u cjelokupnoj Crkvi. No bilo je to i razdoblje velikih strepnja – u ondašnjoj je komunističkoj Jugoslaviji svaki javni spomen vjere bio etiketiran i proskribiran, osobito u godinama nakon sloma hrvatskoga proljeća, kada se dogodio i mjuzikl »Mali suci«. Stoga je znakovito bilo i mjesto njegove prve izvedbe – ispod zemlje, u podrumu franjevačkoga samostana u kojem su se vjerom hranile generacije zagrebačkih vjernika.

No osim hrabrosti da se »zanemare« političke zaprjeke koje su bile postavljene pred Katoličku Crkvu u to doba, bilo je potrebno i umjetničke hrabrosti i kreativnosti da bi se u javnost »lansirao« mjuzikl kršćanskoga nadahnuća. O tome sugovornik Tičić govori: »Sedamdesetih se kod nas tek rađao mjuzikl u tzv. službenom kazalištu. I to jedino u kazalištu ‘Komedija’ u Zagrebu.

Tadašnji vjeroučitelj fra Kruno Bekavac, koji je i inicirao rad dramske grupe u crkvi Majke Božje Lurdske, uputio nas je u to vrijeme na jedan atraktivan film-mjuzikl – ‘Moje pjesme, moji snovi’. Nakon odgledanoga filma počela se u nekim glavama rojiti misao da bismo na takav način pjesmom preko pozornice još bolje mogli pripomoći u osvjetljavanju naših vjerskih istina. Je li moguće izvesti nešto što će glazbeno-scenskim izrazom dodirnuti srce vjernika?«

»Dragi čovjek i svećenik fra Mile Čirko zajedno sa mnom dao se u eksperiment: 1972. godine za Božić izvedena je glazbeno-scenska igra ‘Mir’ u scenskoj kombinaciji igre djece i odraslih. Koristili smo se postojećom glazbom s novopotpisanim tekstovima. Dakle, ne previše originalno, ali uspjelo je. Tom sam se prigodom i upoznao s Marijem Nardellijem«, prisjetio se Tičić koraka koji su prethodili mjuziklu »Mali suci«. Bilo je i mnogo sumnja, svjedoči Tičić, hoće li neki potpuno novi mjuzikl uspjeti, no unutar dramske skupine kod zagrebačke Majke Božje Lurdske ipak se formirala »kritična masa« odraslih i djece uz čiju se pomoć i talente moglo prionuti na pripremu i izvedbu ambicioznijih »Malih sudaca«.

Mjuzikl proputovao svijet

»Zamislili smo ‘Male suce’ kao mjuzikl s djecom i odraslima. Dramaturški naglasak bio je čas na djeci, čas na odraslima. Želja je bila upozoriti na konformizam nekih kršćana suvremenom božićnom pričom dviju obitelji, jedne snobovske i druge sirotinjske. Obje dolaze u istu crkvu i slave Božić, a svaka živi svoj život bez međusobne susjedske komunikacije. Na kraju ih djeca približe svojom neposrednošću i iskrenošću, motivirana rođenjem Krista Spasitelja«, prisjetio se Tičić i dodao: »Kada su 23. prosinca 1973. izvedeni ‘Mali suci’, uspjeh je bio veličanstven. Bilo je, doduše, i puno nesnalaženja i lutanja te napose mnogo naivnosti. Morale su se prekoračiti mnogobrojne zaprjeke, ali slijedom daljnjega zajedničkoga rada puno toga se popravilo i usavršilo, od teksta, glazbe i aranžmana do scenografije.«

»Mali suci« počeli su s izvedbama po zagrebačkim župama, svjedoči Tičić, a onda i po župama u ostatku Hrvatske. Ubrzo su se »Mali suci« počeli izvoditi i po hrvatskim katoličkim misijama u raznim dijelovima Europe, a došli su čak i do Hrvata katolika u dalekoj Australiji. Godine 1976. kod zagrebačkih su dominikanaca »Mali suci«, zahvaljujući inovativnosti o. Mije Horvata, dobili i rock-sastavnicu. »Mali suci« bili su ukoričeni i u knjigu koja je doživjela dva izdanja.